Dragutin Ilić – Posle milijon godina
1. Ne volim SF.
2. Ne volim dramu.
3. Ovo je najbolja priča koju sam pročitala ove godine.

Drama oslikava sukob između evoluiranog Duho-sveta i dva preživela primerka Čoveka, a zaplet je zasnovan na nemogućnosti Duho-sveta da oseti i razume ljudske krajnosti – ljubav i mržnju.
Razlike u pogledu na svet odnose se na sposobnost/ nesposobnost likova kao predstavnika vrsta da prihvate društveno-prirodnu situaciju. Najizraženije su u pesmama koje oni pevaju. Čovek se osamljuje da bi tužio nad svojom i sudbinom ljudske vrste (Svršetak tvoj leži u začetku; a prostor između njih? Nema ga), dok Duho-svet peva u horu, i to uvek neku himnu savršenstvu i svojoj nadmoći (U svemoći sve možemo, skrivenoga nema više).
** Rečenicu koju izgovaraju Merkurijanci, Svaki koji žedni za naukom ima prava da što šta ukrade, osetila sam kao pravu proročku, budući da takvo razmišljanje nije retkost u našem svetu, ni dvesta godina udaljenom od Ilićevog. Ono što je on video u dalekoj budućnosti sveta bez Čoveka, dogodilo se mnogo ranije. Nije nam bilo potrebno “milijon” godina da izgubimo ljudskost. Žao mi je preostalih, malobrojnih, primeraka.
0 Comments
Pingback: