beleške sa margine,  Misli povodom

Dž. R. R. Tolkin – Hobit

Vama je poznato moje ime, ali ne i činjenica da mu ja pripadam.
Izjave poput ove učinile su da Gandalf zauvek postane moj najneomiljeniji “Svetli”. Prvo to. Da ga je pisala Roulingova bio bi u Grifindoru. U redu je, ti si mnogo sposoban i popularan. Shvatam.

Što se ostalih likova i celokupnog dela tiče, ne znam. Ne umem ovu priču da svrstam ni u šta. Možda jer je početak, a sa počecima nikad nisam umela.

Verovatno bi mi se svidela da imam petnaest godina manje. Mogu da zamislim sebe sa jednocifrenim brojem godina i “Hobitom” na krilu, kako se smejem naivnim ali duhovitim poređenjima i približavanjima radnje dečijem svetu, poput
Njegov bes prevazilazi opis – vrsta besa koji se viđa samo kod bogataša koji poseduju više nego što stižu da uživaju kad najednom izgube nešto što su veoma dugo imali, ali nikad ranije nisu ni koristili ni potrebovali.
ili
On je voleo goste, ali je isto tako voleo da ih poznaje pre nego što stignu, i bilo mu je draže da ih sam pozove.
Današnju mene, s druge strane, zanimale su aluzije na stvarni svet, odrasli svet, ovaj u kom hijerarhije ima samo među okrutnima
Bauci su mrzeli orlove i plašili ih se, ali nisu mogli doseći do njihovih uzvišenih staništa, niti ih isterati iz planina.
i gde prava hrabrost pripada legendi:
Ratnici su zauzeti tukući se međusobno u dalekim zemljama, a u susedstvu heroji su retki, ili ihje nemoguće pronaći. Mači su u ovi krajevima najčešće tupi, ratne sekire se upotrebljavaju za drveće.
U jednom trenutku, doduše, ne sećam se tačno u kom, stranice su počele da se okreću same. Prihvatila
sam da je Bilbo sličniji meni nego što sam spremna da priznam “avanturističkom” delu svog bića. Gandalfa sam zanemarila. Vilenjake sam pustila da budu lepi, ne zamerivši im ostale osobine. Uhvatila sam sebe kako iščekujem rasplet.
Likovi su, naposletku, solidno razvijeni. Najviše mi se svidelo što Bilbo do kraja ostaje razuman a patuljci gramzivi, uprkos nizu preokreta. Osnovne crte nijedan lik nije promenio, svaki se samo upotpunio na svoj način. U suštini, ovo je dobra priča na dobru temu, sasvim dobrim stilom napisana. Za decu i željne detinjstva.
Na kraju, morala sam, i kao “odrasla”, da se sa Tolkinom složim u jednom:
Da više nas ceni hranu i veselje i pesmu iznad nagomilanog zlata, bio bi ovo srećniji svet.

 

Književna kritičarka i aktivistkinja, osnivačica Novosadske razmene knjiga

0 Comments

  • Hank Moody

    Ovo i jeste dječja knjiga, samo što je njegov stil dobar. Da, i mene Gandalf nervira s određenim izjavama. Čak i u trilogiji Gospodar prstenova, ali Bože moj. Roverandom je baš dječji 🙂 Šta li bi tek rekla na njega? 🙂

    • Katarina Kostić

      Pa ja volim knjige za decu, samo što se tu desilo da mi nije bila predstavljena tako pre čitanja, pa sam očekivala drugačiju. Tek treba da zagrebem po dečijoj fantastici kako valja, to mi stoji kao plan, ako ne ranije, ono pred upućivanje svoje dece u nju. 🙂

      • Hank Moody

        Eh, da. Ko još predstavlja Hobita kao knjigu za odrasle? 🙂 Drugo je što je Jackson napravio film drugačijim. Nemoj samo davati djeci da čitanju trilogiju Njegova mračna tkanja. Iako je svrstavaju u dječju fantastiku, ja i dalje tvrdim da je ono štivo teško djeci za provariti. Mislim, bit će im zanimljivo, ali kao kod Malog princa, poruku će shvatiti tek naknadno.

        • Katarina Kostić

          Čitala sam ga kao lektiru na faksu, i nigde u uvodnom predavanju nije pomenuto da je za decu. 😀 A ranije nisam imala veze sa Tolkinom.
          Jao, Mali princ… Moje police su razvrstane po oblastima, uzrastu, žanru, i ta knjiga nije među dečijim. Ne može da bude, kao ni Robinson Kruso.

          • Hank Moody

            Profa se malo zeznuo 😀 Nikako. Nije ni to dječja literatura. Zapravo, dosta knjiga koje čitamo kao klinci ne idu baš u tu oblast, ali ih trpaju :/

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *