-
Vilijem Šekspir – Koriolan
Recite Drugovima da izabraše konzula Što će im sve slobode oduzeti, Učiniti da nemaju više glasa Od pasa koje zbog lajanja biju, A drže ih da laju. Oduvek me je fascinirala Šekspirova sposobnost da jednostavnim umetničkim postupkom jasno izrazi temelj drame. Glad koja nas muči, slika naše bede, to je inventar za popis njinog izobilja. U „Koriolanu“ koren sukoba predstavlja prevelik jaz između društvenih klasa, podvučen razlikom između stilova kojima se likovi u dijalogu služe. Plemićki govor je u stihu, uzvišen i patetičan, dok prosti građani, pobunjenici zgužvani u rulju, svoj stav iskazuju „prizemnom“ prozom.
-
Umberto Eko – Ime ruže
Roman „Ime ruže“ pod svim uglovima i kroz sve slojeve ostaje: 1. zabavna detektivska priča, 2. zanimljiva (anti)teološka rasprava i 3. poučan primer lavirinta. U uvodnim poglavljima (da, više ih je) Eko čitaoca uključuje (posvećuje?) kao saučesnika u adaptaciji rukopisa.