Preslušavanje u paru: Banks – Altar
Ko je to?
Jillian Rose Banks je američka alternativna pop/R&B pevačica koja započinje svoju karijeru 2013. godine, kada na svom privatnom SoundCloud nalogu objavljuje Before I Ever Met You. Usledili su EP Fall Over i London. Prvi „pravi“ album, Goddess, objavila je 2014. godine i njime zadobija univerzalnu podršku, i fanova i kritike. A onda je u julu 2016. singlom F*ck With Myself najavljen The Altar, album koji sam sa nestrpljenjem čekao.
The Altar
Iako sam već (sa oduševljenjem) pričao i pisao o Altar-u, po društvenim mrežama i privatnim porukama, rešio sam da, i u vidu teksta, napišem par stvari koje mi se dopadaju/ ne dopadaju na ovom izdanju.
Prvi singl koji najavljuje album, F*ck With Myself, donosi nam malo drugačiju Banks (za razliku od većine pesama, ovu nisu producirali Anderson i SOHN već Al Shux), početak koji podseća na muziku iz horor filma, njeno samopouzdanje koje raste sa svakom otpevanom strofom i ekstazu na mumlanje stihova “Cause I f*ck with myself more than anybody else”. Neustrašiva, snažna, drugačija.
Ono što ovaj album odvaja od svog prethodnika svakako je to što je manje „uspavan“ (This Is Not About Us, Trainwreck) i što je savršeno isproduciran — ne kažem da prethodni nije, ali ovde je to prva stvar koju sam primetio. Ono što se ne menja je Banks i njeno pevanje/ pisanje. Tema albuma je njeno bežanje od partnera koji je loš po nju i borba sa anksioznošću, depresijom i ostalim psihičkim sranjima koja generalno pogadjaju nas milenijumce (Gemini Feed). Tekstovima nije bežala iz onog što joj je lagodno kada je pisanje u pitanju, što znači tu da nema ničeg potpuno novog što ovaj album može da distancira od prethodnog.
Da se razumemo, obožavam ovaj album kao i sve što Banks radi jer smatram da je osveženje na već predosadnoj muzičkoj sceni koja se sve više svodi na koncepte koji muzičari prodaju umesto na muziku i pravi kvalitet pesama, a ne „kvalitet“ o kom oni pričaju. Dakle, nije bilo buke niti silnih najava i promocija koje su postale dosadne, neinteresantne i nepotrebne.
Najsjajniji momenti na ovom albumu meni su definitivno Poltergeist, Trainwreck i This Is Not About Us. Kao što sam već rekao, Trainwreck i This Is Not About Us jesu pesme koje pokreću, pune besa, želje za odlaskom i više nego potrebnom životnom promenom.
Hey, I heard it from the state
They told me you were never gonna let me get away
And if you tell me fiction, you will never get me back
I had to get away, I had to get away, ay, ay
Pesma koja odskače od čitave mračne priče koju nosi album, i za koju bih iz nekog razloga voleo da je otpevala Florence Welch, jeste Mother Earth. Dosta drugačija, sa dosta blažom tematikom i akustičnom gitarom razlikuje se od ostatka kako pričom tako i tematikom (pesmu je napisala inspirisana teretom koji društvo postavlja ispred žene).
Album zatvara pesma To The Hilt gde čujemo Banks onakvu kakva ona zapravo jeste; intimno uz pratnju klavijature oslikava tišinu koja nastaje onog trenutka kada se mirimo sa činjenicom da je sve gotovo, što savršeno zaokružuje priču koju je nazvala The Altar.
N Lovegood
Ako bismo pratili tok pjesama albuma, uvidjeli bismo slobodu i previranje. Slobodu pretvaranja sebe u muziku. Slobodu pretvaranja osjećaja u pjesmu. Slobodu iskazivanja ličnog. Previranje ranjivosti, patnje, žudnje, snage i iskakanje iz okova koje je druga osoba stvorila. Iskakanje u slobodu, prihvatanje samoće, u pozitivnom kontekstu, prihvatanje jačine sopstvenog bića. Ako bismo pratili tok pjesama, vidjeli bismo čitavu jednu priču zaokruženu u naslov The Altar. Oltar je ono što je moglo biti, a nije. Oltar posljednji segment zaokruživanja kruga ljubavi dvoje ljudi, ako bismo to gledali u kontekstu društveno prihvatljivih standarda. Oltar u ovom slučaju simbolizuje imenovanje prekida loše ljubavi i nedovršen krug.
Pođimo od prve pjesme albuma. Prva pjesma je Gemini Feed.
And to think you would get me to the altar
Like I’d follow you around like a dog that needs water
But admit it, you just wanted me smaller
If you would’ve let me grow, you could’ve kept my love
Prvu pjesma na albumu, koju je Banks objavila kao drugi singl, 3. avgusta ove godine, možemo posmatrati kao uvod u priču o nedovršenom krugu i bježanju iz vezanosti, koja ne dozvoljava napredovanje. Neprihvatanje i utonulost u destruktivnu vezu su okidač za odlazak. Samosvjesno bježanje od pukotina. Kada bi voda mogla da se pretvori u zvuk, taj zvuk bi bio sličan muzici ove pjesme.
F*ck With Myself je pjesma koja je, u stvari, bila prvi singl s albuma i objavljena je 12. jula.
Možemo je posmatrati kao nastavak pjesme Gemini Feed. Prihvatimo li je kao metaforu za samostalnost i okretanje novog lista, uočićemo snažne stihove u kojima odjekuje sloboda, odvajanje od svijeta i posvećenost sebi. U tom davanja sebe drugom i podređenosti lošim navikama, gubimo sebe. Iz ranjivosti proizilazi shvatanje da smo sami sebi najbitniji i da nam ne treba mišljenje drugoga, da bismo doveli svoje biće do uzvišenja. Zato se odvojimo, osamimo i ojačamo. Kroz usporenije i odista senzualne zvuke ove pjesme, to je izuzetno dobro prikazano.
To nas uvodi u Lovesick, treću pjesmu na albumu. Lovesick je vraćanje na početak. Kroz
laganu melodiju i pucketave pozadinske zvuke, prikazana je ta neka početna, čežnjiva faza zaljubljivanja. Ova pjesma je kao idealni prikaz „navlačenja“ na destruktivnu vezanost, koja je zamagljena tom istom čežnjom i iščekivanjem nečega lijepog (ili nečega što u tom momentu djeluje kao lijepo).
Mind Games, pjesma objavljena 19. avgusta, jeste jedna pjesma mračnijeg prizvuka.
Prikazuje sva previranja oko pokušaja popravljana raspuknute veze, nezadovoljstva i skoro pa lažnih izjava ljubavi. Do you see me now? Stihovi prikazuju premalanje slabosti i snage – slabost prije, a snagu poslije.
I onda dolazi jaki Trainwreck momenat. Pjesma dramatičnog početka, sa promjenama i prelamanjima ritma i rep prizvukom. Muzika kao da simbolizuje to bježanje opjevano u stihovima.
When I come through, you were dark blue,
And I saved you from your darker days.
Born to take care of you,
Or, I thought so, maybe it was just a phase.
Pokušaji popravljanja nisu uspjeli. Spas druge strane bio je faza. Njeni pokušaji „izvlačenja“ osobe iz lošeg perioda nisu potrajali. Sve je bilo pogrešno, a iz pogrešnog treba bježati. Mogli bismo reći da je to suština.
To nas dovodi do pjesme This Is Not About Us, koja je presjek svega, odlazak, nastavljanje i prevazilaženje ranjivosti i zabluda. Put ka novom, s osvrtom na prošlost.
Weaker Girl je jedna divna pjesma, blažeg i usporenijeg ritma, prepuna snažnih riječi. Ironični osvrtaj na prošlost, na njenu poniznu ranjivosti, sa direktnim obraćanjem drugoj osobi. Osvrtanje na lošiju verziju sebe u prošlosti.
I’ma let you say what you wanna say,
‘Cause I’ma need a bad motherf*cker like me!
Banks je, očigledno, htjela prikazati da više nije ta lošija verzija sebe, već da je jaka, i da se s njom može mjeriti samo neko dovoljno snažan kao ona. I to je ta sloboda, dosta ličan momenat u stvaranju muzike, u pisanju stihova – prikazati sebe tako dobro, da stane u stih, u rečenicu, u jedan red. Jedna od snažnijih pjesama na albumu.
Presjek toka priče albuma bi bila pjesma Mother Earth. Ova pjesma je drugačija od svih pjesama na albumu. Usporena i smirenija. Kao da prikazuje postepenu borbu protiv sopstvene depresije. Isto bi mogla da simboliše izlazak iz kruga, ali iz kruga potištenosti i depresivne faze, i stvaranje nečeg novog i pozitivnog. Kako teku različita osjećanja, pjesme na albumu se prelamaju, preklapaju i slobodne su, bez nekog reda, kao i sama osjećanja.
And when will you get tired of feeling bad?
Trep tonovi, mračniji zvuk, lagani ritam sa povremenim prelamanjima nas uvode u devetu pjesmu albuma, Judas. Simboličnog naslova, obilježava izdaju ili osobu koja je načinila izdaju. Izdaja se, u ovom slučaju odnosi na tu njenu drugu osobu, koja je, na neki način, izdala vezu i to se pojavilo na svjetlosti.
Put you on a pedestal and set you on a throne,
I found all your skeletons, your closet full of bones.
I Banks ovdje tako lagano ubacuje reference na tri pjesme sa svog prvog albuma Goddess, i to na Beggin for Thread, Change i Brain.
Beggin’ me for thread, I think you need to change your brain.
Haunt je pjesma koja je prepuna direktnih pitanja i obraćanja osobi koja je prošlost. Uklapanje muzike sa tekstom je ovdje sasvim lijepo posloženo. Muzika zvuči je kao nešto što bi se puštalo uz tribal dance u nekoj prašumi, i ptice u pozadini doprinose stvaranju takve atmosfere. I to se odlično uklapa sa tom osnovom progonjenosti i bježanja od prošlosti.
Poltergeist dolazi kao nastavak. Duh koji se vraća i progoni. Još jedna pjesma koja ima mračnije momente, čak i osvrtanje na susret sa sopstvenom mračnom stranom u stihovima I`ve been getting messages from my deep waters. Susret sa duhom prošlosti dovodi do spoznaje da se ništa nije promijenilo i da je osoba, koja je u stvari taj duh, ostala ista, te da njeno vraćanje u sadašnji život nije opcija.
I smell the chemicals, I don’t see miracles,
I’m at the pinnacle, you’re so material.
Pjesma zvuči kao nešto što bi The Knife ili Fever Ray snimili. Kada bi se pjesmama davale osobine mraka, to bi bila ova pjesma.
Na kraju, za zaokruživanje priče albuma, dolazi pjesma The Hilt. Lagane note uvode u riječi momenata slabosti i ispijenosti. Vraća se na prošle dane, prisjeća se naivnosti i zabluda. Zaključuje da neke stvari ne uspiju. Zato je krug pukao. Zato je Oltar simbol svega što nije.
Before we had seen anything,
We believed in everything.
Milanka Mitrić
Uz preslušavanje ovog albuma, stvorite sebi prikladnu atmosferu. Dakle, napravite jaku crnu kafu kafu, otvorite prozore, pustite hladnoću i mirise nadolazeće zime u sobu, zapalite cigaretu, ako ste pušač i uzivajte u 45-minutnom rolerkosteru emocija.
Uz slušanje čitati:
- Preporuka N Lovegood – Hamlet, Šekspir
- Preporuka Milanke Mitrić – Tunel, Sabato
