Joanna Newsom – delo i lik
Godinu dana kasnije
23. oktobra iskočilo mi je obaveštenje da je Džoana objavila novu pesmu. Došlo je iznenada i momentalno sam ispamovala sve živo i neživo oko sebe: „DŽOANA IMA NOVU PESMU!” Ispostavilo se da to nije nikakav novi materijal, već pesma koja se nije našla na njenom poslednjem albumu. Višak. Time je obeležila prvu godišnjicu albuma. Ja sam odlučila da proslavim ovu godišnjicu malom analizom njenog dela i možda ubedim još nekog da se pridruži kultu Džoane Njusom.
Rođena 18. januara 1982, kantautorka poreklom iz Kalifornije, harfistkinja i pijanistkinja, započela je svoju karijeru ranih dvehiljaditih kada je samostalno objavila EP-jeve „Walnut Whales” (2002) i „Yarn and Glue” (2003). Neobična mešavina avangardnog apalačanskog folka, prodornog glasa u poliritmičnoj pratnji harfe uz kompleksne tekstove već 2004. donosi joj saradnju sa izdavačkom kućom Drag City koja je zastupa i danas. Tada izdaje i prvi studijski album „The Milk-Eyed Mender”, koji, kako to već biva, većinom sadrži pesme sa prethodna dva izdanja ali kvalitetnije producirane.
Sledeći album „Ys” (2006) predstavlja novo poglavlje u Džoaninom razvoju. Sa samo pet pesama ovaj prog-folk album traje pun sat, a njen glas i harfa dobijaju orkestarsku pratnju. „Ys” za razliku od prethodnog albuma koji je bio svojevrstan skup pesama biva formiran kao celina od samog začetka, što će biti slučaj i sa svim narednim albumima. 2007. izdaje EP „Joanna Newsom & The Ys Street Band” gde sa svojim bendom za turneje snima jednu novu i dve stare pesme (i sve tri počinju na slovo C).
„Have One On Me” (2010) je jedan gorostas od albuma i definitivno Džoanin magnum opus. Nakon oporavka od polipa na glasnicama glas joj postaje nežniji i uklapa se sa melanholijom koja preovladava na albumu. Podeljen istovremeno u tri i u dve celine album traje čitava dva sata. Amerikana folk Džoana sada meša sa džezom i ubacuje bubnjeve u neke od aranžmana.
Nakon pet godina pauze, 23. oktobra 2015, izlazi album „Divers”.
Njen najvatreniji fan (a od pre tri godine i suprug) poznati je komičar Endi Samberg.
Kritičari je svrstavaju među najbolje kantautore današnjice.
Divers
Bilo je očekivano da će Džoana „smiriti strasti” nakon dva albuma koja su rasla u i širinu i dužinu. Sa nešto više od 50 minuta raspoređenih među 11 pesama, „Divers” na prvi pogled izgleda kao povratak uobičajenom formatu albuma. Ispostavilo se da je ovo, barem što se poezije tiče, najambiciozniji projekat u njenoj karijeri. A pričamo o osobi čiji su fanovi napravili poseban sajt posvećen tekstovima pesama (ovim putem se i zahvaljujem dobrim ljudima sa joannanewsomlyrics.com bez kojih ovaj tekst ne bi bio moguć).
Za vizuelni identitet albuma možemo zahvaliti fotografu Kimu Kiveru. Kao što i sama Džoana kaže, njegove fotografije prikazuju makete pejzaža iz daljine kao što i njene pesme preleću preko. Fotografije nastaju tako što on smesti svoje makete u veliki akvarijum, pusti farbe u vodu i hvata prikaz pre nego što se potpuno rastvore. S obzirom na to da se ceo album bavi vremenom i prolaznošću, ovaj zamrznuti trenutak je savršen omot.
Sa produkcijske strane Džoana odstupa od dosadašnjeg rada i više se meša u aranžiranje i miksovanje. Harfa, iako i dalje njen prvi instrument, gubi svoje centralno mesto i postaje utopljenija u ostatak orkestra (ili bolje reći benda), a klavir istupa napred. Neću previše pričati o produkciji, nađite neko tiho mesto, zažmurite i oslušnite šta se sve dešava iza njenog glasa, magično je.
Preporučujem da ovaj album slušate u celini i u krug jer tako je zamišljen. Ako biste ipak da steknete utisak unapred, preporučujem pesme Sapokanikan i Divers, kao i pesmu Only Skin koja nije na ovom albumu ali deli tematiku (i jednostavno je prelepa).
Plejlista se nalazi ovde, pa da krenemo.
Anecdotes
Album otvara jednog rosnog jutra razgovor sa legnjem (nightjar). Nalazimo se u ratu i to na istoj strani sa Vremenom. (Leganj je ptica koja se uglavnom čuje i retko se viđa. Vreme je u tom smislu slično jer primećujemo da je tu iako ga ne vidimo. Zato i pita: “When are you from?”.) Ubrzo primećujemo da se naratoru ne sviđa pravac u kom se kreće iako ga ne menja:
Rushing, tearing, speeding home:
bound to a wheel that is not my own,
where round every bend I long to see
temporal infidelity.
And all along the road, the lights stream by.
I want to go where the dew won’t dry.
I want to go where the light won’t bend—
far as the eye may reach—nor end.
I dalje smo na istoj strani i ne možemo pobeći od isticanja Vremena:
But inasmuch as that light is loaned,
insofar as we’ve borrowed bones,
must every debt now be repaid
in star-spotted, sickle-winged night raids,
while we sing to the garden, and we sing to the stars,
and we sing in the meantime,
wherever you are?
Džoana odmah u prvoj pesmi zadaje ton celog albuma. U početku nam se čini kako nam vreme ide na ruku i jedva čekamo da porastemo, da idemo dalje, grabimo napred dok ne postane prekasno i ne shvatimo da nam životi prođu kao bljesak, a vreme nastavlja da teče.
Sapokanikan
and the records they left are cryptic at best,
lost in obsolescence:
the text will not yield
(nor X-ray reveal, with any fluorescence)
where the Hand of the Master begins and ends.
Grad ovde predstavlja nešto između večnosti i prolaznosti. Tragovi o ljudima koji su oblikovali istoriju stoje na svakom ćošku, ali ipak su nestali iz kolektivne svesti grada koji je nastavio dalje, dok jednog dana i sam ne bude prestao da postoji.
(Sama pesma je prepuna referenci za čiju bismo analizu mogli potrošiti ceo jedan tekst. Koga zanima, više može naći ovde).
Leaving the City
Leaving the City spaja prethodne dve pesme, seoski ambijent kroz koji narator prolazi je vreme koje nam beži, a grad je haos u kome se iz petnih žila trudimo da ostavimo trag i ne nestanemo u zaboravu. Ono što je stvarno fantastično je refren (ako se išta u njenim pesmama može nazvati refrenom):
The bridle bends in idle hands
and slows our canter to a trot.
We mean to stop, in increments, but can’t commit.
We post and sit, in impotence:
the harder you hit, the deeper the dent.
We seek our name.
We seek our fame, and our credentials
(paned in glass, trained to master incidentals).
Bleach our collar, leech our dollar from our cents:
the longer you live, the higher the rent.
Ovaj deo mi je jedan od omiljenih u celom albumu. Aranžman prosto eksplodira dodatkom bubnjeva i melodija sve vreme teče u krug. Pored toga, sami stihovi razbijaju ritam ovog refrena. Evo ih stihovi još jednom, samo malo drugačije zapisani:
Ovde sam pokušala da izmapiram rime unutar refrena. Parni taktovi su naglašeni. Svaki takt ima dva sloga osim u četvrtom i osmom redu koji razbijaju ritam. Rime označene žutom se javljaju svaki treći par taktova, preskačući opet četvrti i osmi red. Rima osim što se javlja unutar stihova, nekad se javi i unutar reči (master, credentials). Znam, mnogo je.
Goose Eggs
Druga velika tema na albumu je (gle čuda) ljubav. Ovde izlazi iz pozicije naratora i obraća se svom paru koji poput guske selice nikako da nađe mir. Ona je ovde rastrzana između nemirnog njega i želje da se smesti, što utiče da odnos između njih dvoje postane krhak.
The old veil of desire,
like the vessels that we fired,
fell thin as eggshells.
Na ovoj raskrsnici okreće se prošlosti i svojim odlukama u nadi da će doći do odgovora. Konačno odlučuje da mu se pridruži, ali pitanje čemu selidba i dalje ostaje.
But you had somewhere that you had to go,
and you caught that flight out of Covalo.
Now, overhead, you’re gunning in those Vs,
where you had better find your peace,
whether north, or south, or west, or east. West, or east.
And I had better find my way
to being the kind of friend you seemed to need in me,
at last (at least).
Ova pesma pomalo štrči na albumu. Osim što metafore koje se javljaju u drugim pesmama ovde nisu prisutne, povod za pisanje pesme je prilično očigledan (pesma je najverovatnije bila inspirisana životom na relaciji Njujork – Los Anđeles dok joj je muž bio angažovan na SNL-u).
Waltz of the 101st Lightborne
Sada dolazimo do pravog malog sci-fi dragulja. Inspirisana ponovo proticanjem Vremena, Džoana nam daje priču o odredu vojnika vremenskih putnika.
As the day is long,
so the well runs dry,
and we came to see Time is taller
than Space is wide.
And we bade goodbye
to the Great Divide:
found unlimited simulacreage to colonize!
Nakon što smo ovladali Vremenom ono postaje beznačajno, samo još jedna dimenzija, i gubi se strah koji je izazivalo njegovo jednosmerno proticanje. Jedina bitka koja nam preostaje jeste bitka sa nama samima što će nam se na kraju obiti o glavu.
Make it stop, my love!
We were wrong to try.
Never saw what we could unravel,
in traveling light,
or how the trip debrides—
like a stack of slides!
All we saw was that Time is taller than Space is wide.
Definitivno moj drugi favorit na albumu. Melodija je vesela i priča kreće poletno samo da bi se na kraju ispostavilo da ćemo voditi bitku i kad više ne budemo imali zašto i to na svoju štetu.
The Things I Say
The Things I Say je kratka pesma na polovini albuma (bukvalno, dvadesetšesti minut) o izvinjenjima i kako mnoge stvari koje govorimo mogu povrediti ljude oko nas. Takođe i kako ljudi koji su nam bliski (a kasnije nekad i nisu više) čine ono što jesmo. Na kraju nam daje i malo zrno mudrosti:
Our lives come easy and our lives come hard.
And we carry them like a pack of cards:
some we don’t use, but we don’t discard,
but keep for a rainy day.
Sama pesma bi bila ništa posebno, ali tada Džoana zaustavlja album i pušta stihove unazad, čime poništava grube reči koje je rekla istovremeno nadjačavajući Vreme.
…ure somewhere far away?
…make you any friends.
Divers
Everyone’s getting older. When I crossed that line in my mind where I knew I was with the person that I wanted to marry, it was a very heavy thing, because you’re inviting death into your life. You know that that’s hopefully after many, many, many, many years, but the idea of death stops being abstract, because there is someone you can’t bear to lose. When it registers as true, it’s like a little shade of grief that comes in when love is its most real version. Then it contains death inside of it, and then that death contains love inside of it.
Prvi put kad sam pustila Divers zaplakala sam. I drugi put. I treći. I još sto puta. Preskakala sam je svaki put kad bi naišla dok sam na javnom mestu. Spot koji je prati savršeno dopunjava priču. (Kad smo već kod spota, jutjub i preko celog ekrana, odmah! Link je u listi gore.)
I know we must abide
each by the rules that bind us here:
the divers, and the sailors, and the women on the pier.
But how do you choose your form?
How do you choose your name? How do you choose your life?
How do you choose the time you must exhale,
and kick, and rise?
Obratite pažnju kako muzika sve vreme zvuči kao da kruži kroz vodu nadole. I kako se pomalo menja sa svakom strofom da dopuni tekst. I to je sve što imam da kažem o pesmi jer šta god više da kažem, pokvariće je.
Same Old Man
A sad i jedna obrada, za koji bih mogla da se zakunem da nije da nisam čula original, toliko dobro se uklapa sa drugim pesmama. Ima sve elemente albuma: ljubav, smrt, i Njujork koji opstaje.
My mind is failing, and my body grows weak.
And my lips won’t form the words I speak.
And I’m floating away on a barrel of pain.
New York City won’t see me again.
It’s the same old man, sitting at the mill,
mill-wheel turning of its own free will.
I’m certainly glad to be at home.
New York City continues on, alone.
You Will Not Take My Heart Alive
Kada sam birala stihove koji sadrže suštinu ove pesme naišla sam na problem jer sam podvukla sve.
Oh, silent, constant driver of mine:
wordlessly calling from the end of the line,
…
And I rose, to take my shape at last,
from the dreams that had dogged me, through every past,
when, to my soul, the body would say
You may do what you like,
as long as you stay.
…
Now the towns and forests, highways and plains,
fall back in circles like an emptying drain.
And I won’t come round this way again,
where the lonely wind abides,
Na kraju se ispostavilo da je zaključak tu sve vreme i vrišti mi u lice – na početku (tačnije u naslovu), u sredini, na kraju. Dvanaest puta. You will not take my heart, alive.
E nećeš, vala.
I to je ono što me je zapravo privuklo albumu. Ne priče o neizbežnom kraju, nego taj prkos. Odbijanje da kraj pokvari priču. Odbijanje da se prepustimo toku Vremena. E nećeš. Ne dam. Ne može.
A Pin-Light Bent
Kako se približavamo kraju albuma tako čujemo prste na žicama harfe kako kucaju kao sekunde na satu – tik-tok, Vreme protiče. Ova pesma bi se čak mogla nazvati i uvodom u narednu, poslednju.
Internet kaže da je Džoana bila inspirisana istinitim događajem, stjuardesom koja je ispala iz aviona i stradala. Kao i za Sapokanikan, inspirisana pravim ljudima i pravim događajima, ali takođe i tuđim pesmama o tim događajima.
My life came and went.
Short flight; free descent.
Poor flight attendant.
Kažu da pred kraj vidimo ceo svoj život kao bljesak pred očima. Moglo bi se onda reći da i ovde, pred kraj vidimo ceo album u jednoj pesmi o jednom kratkom padu. A nasuprot njemu vidimo grad i ljude koji ga čine.
And the city, bright as a garden
(when the garden woke to meet me),
from that height was a honeycomb
made of light from those funny homes, intersected:
each enclosed, anelectric and alone.
Poređenje života sa zrakom svetla iz prve pesme sada produbljuje i uvodi nas u poslednju pesmu igrom reči: amora (ljubav) – camera obscura i ogledanje svetlosti kojim nastaje fotografija (trenutak pretvoren u večnost).
from the Great Light that shines through a pin-hole,
when the pin-light calls itself Selfhood,
and the Selfhood inverts on a mirror
in an Amora Obscura.
Time, As a Symptom / Anecdotes (again)
Kraj albuma dovodi nas opet na početak. Nakon sve ove priče o smrti narator (a sa njim i mi) se zapita čemu rađanje? Zašto je bol rađanja podnošljivoji od bola umiranja? (Divers)
But stand brave, life-liver,
bleeding out your days
in the river of time.
Stand brave:
time moves both ways,
in the nullifying, defeating, negating, repeating
joy of life
Odgovor je u prethodnom stihu. Joy of life je zvučno najjača fraza na celom albumu. Kako volumen ove pesme raste, joy of life puca i vrišti sve jače. Iskustvo života je ono zbog čega je u redu da budemo odgovorni za nečiji dolazak na ovaj svet, a time i za odlazak. Radost života je nešto samo tvoje i to ti niko ne može oduzeti.
The moment of your greatest joy sustains:
not axe nor hammer,
tumor, tremor,
can take it away, and it remains.
It remains.
And it pains me to say, I was wrong.
Love is not a symptom of time.
Time is just a symptom of love.…
Kod Džoane ništa nije prepušteno slučaju. Struktura albuma je bitna koliko i njegov sadržaj. Pesme su zapravo simetrične u odnosu na The Things I Say, pesmu koja je promenila smer vremena.
A Pin-Light Bent i Sapokanikan nam suprotstavljaju deo i celinu.
You Will Not Take My Heart Alive i Leaving the City nam suprotstavljaju želju da ostavimo trag i indiferentnost prema isticanju našeg ličnog vremena.
Same Old Man i Goose Eggs se bave samim Njujorkom i osobom koja zauzima jednako mesta u našem životu kao i mi sami.
Divers i Waltz of the 101st Lightborne se bave kretanjem različitim dimenzijama.
Konačno Time, As a Symptom i Anecdotes spajaju album u krug. Novi život označava novi ciklus i novu potragu za odgovorima na pitanja koja su postavljena na početku. Kroz Time, As a Symptom pored gugutke ponovo čujemo daleki zov legnja.
Poslednja pesma završava istim tonom kojim prva počinje i zaustavlja stih u pola reči koju završi (da ne kažem transcendecijom) prvim stihom prve pesme.
White star, white ship—Nightjar, transmit: transcend!
White star, white ship—Nightjar, transmit: trans-
Sending the first scouts over…
Uz slušanje čitati: joannanewsomlyrics.com
piše: Isidora Škulec
You May Also Like
Moja mama zna šta se dešava u gradovima
Horoskopski znaci kao poznati citati
