gost autor · misli povodom

Kad bi knjiga bila sladoled: 5 neočekivanih preporuka

Kada bi knjiga sladoled bila, koji sladoled bi bila?

Iako knjige najbolje idu uz neke stavke sa pićovnika ili kakvu suvu grickalicu, a gastronomi knjigoljupci oko svojih naslova poslože i skoro pa slavsku spizu, ovo vrijeme zgodno je za ‘3 u 1’, odnosno: nešto slatko, osvježavajuće, a bogami i obrok! Posebno kada imate spisak obavezne literature ili lektire koji bi bilo lijepo skratiti. A neke prosto i liče na poslasticu.

Dakle, misao „joj, kako je ovo dobro” i sladoled u ruke! (Ne zaboravite i knjigu.)

celebrate-picture-books-picture-book-review-ice-cream-summer-interior-art-history

Ep o Gilgamešu

Vjerovatno ste negdje ‘pokupili’ informaciju da je sladoled nastao još 3000 godina prije nove ere, u Kini. Zaista mogu da zamislim da je moćni Gilgameš — dijelom čovjek, većim dijelom božanstvo — šačicu godina kasnije naprosto morao kušati tu slasticu od leda i mlijeka (Mesopotamija i nije bila tako udaljena od Kine). Premudar, božanski lijep, ali izuzetno okrutan vladar, koji je najstrašnije ugnjetavao i iskorištavao svoj narod, uspio je na njihovim leđima da napravi prekrasne hramove  i razna velelepna zdanja, po kojima je ostao upamćen. Budući da mu ni moć, ni sloboda da radi ama baš sve što poželi (ne poštujući jednako obične podanike ni aristokratiju) nisu bili dovoljni, poželio je da bude (a šta drugo nego) — besmrtan!

Kako su to bogovi odgovorili na očajničke jauke jadnih ljudi Uruka, te kako je na kraju završilo najstarije književno delo za koje znamo — sve je samo ne dosadno onako kako vam padne na pamet kada pomislite na Stari vijek. Demonstracije vladarske moći, promiskuitet, nasilje, nadnaravna bića, potraga za ‘svetim gralom’ prepuna iskušenja, smrti i besmrtnosti, te jedno nježno prijateljstvo, trebali bi biti dovoljan izazov za ovo obimom neveliko štivo. Još vam samo nedostaje — sladoled.

Preporuka — nešto mliječno i voćno, najsličnije prasladoledu, da potpomogne ‘varenje’ priče.

cempedakcoconuticecream-1
Ep o Gilgamešu kao sladoled
Don Kihot, Migel de Servantes

Ako niste čitali Don Kihota, onda niste čitali o ljubavi. Ako niste čitali Don Kihota — niste čitali o tugi. Ako niste čitali Don Kihota — niste čitali o slobodi da se bira i bude. I mogli bismo ovako do sutra.

Bio jednom jedan hidalgo, španski plemić najnižeg reda, koji je obožavao viteške romane i, posljedično, ‘svoju’ damu — Dulčineju od Toboza. Jedan običan život, usamljenost i besciljno odbrojavanje dana najednom postaju avantura, jurnjava za dostizanjem ideala kojih je vrijedna samo jedna — ona. Zamislite da danas neka uboga duša na svom vjernom konju krstari ulicama vašeg grada i bori se sa, recimo, fontanama ili mobilnim predajnicima! Ništa to manje čudno nije bilo ni onomad, pa se naš siroti vitez od Manče nabrao nerazumijevanja i, pa — batina, da bi ga njegovi sugrađani utjerali u kuću i nenježno mu savjetovali da se mane ćorava posla.

U isto vrijeme, osvijesti se Don Kihot, vrati se stvarnome svijetu, i onaj narod se na njega sažali i riješi da podiđe njegovim fantazijama i napravi od stvarnosti ono što u njegovome umu već bespovratno potonu…

Kako su mu „knjige popile mozak”, pa je od Don Kihota od Manče došao do Viteza Tužnog Lika i šta mu se na tom putu desilo — saznaćete ako pročitate ovo sjajno renesansno djelo, drugo najprevođenije i najobjavljivanije koje napisa ljudska ruka.

Jedno ovakvo štivo zaslužuje u pratnji i raskoš i punoću ukusa, pa se počastite kakvim sladoledom koji će zamijeniti obrok u punom smislu te riječi — kao što su one bezobrazno dobre i skupe čašice Nirvane!

nirvana20bih
Don Kihot kao sladoled
Kad mlidija umreti, Branko Radičević

Za razliku od Alekse Šantića, Jovana Dučića, Milana Rakića, Branka Miljkovića, Vladislava Petkovića Disa, Vaska Pope i mnogih drugih pjesnika, rijetko ćete (ako ikako) čuti da se neko ‘kune’ u Branka Radičevića ili pročitati njegove stihove među popularnim citatima koji sakupljaju palčeve, srca ili smješke tužnih pogleda. Najbliže svemu tome bilo bi pjevanje širokih narodnih masa na koncertima Zdravka Čolića (koje teško da znaju da su pjesme „Pevam danju, pevam noću” ili „Ao, nono bela” upravo njegove, starije od jednog ljudskog vijeka — više i od 170 godina), ili na kružocima Vlade i Bajke (koji su tako prekrasno osvevremenili dio bezimene Brankove pjesme, kojoj se naziv pripisuje po prvome stihu — „Nikad nije vito tvoje telo”).

Branko Radičević romantičar je čija se rana poezija čita intimno, sa dječijom znatiželjom i iskrenim čuđenjem nad životom.

Pjesme objavljene nakon njegove prerane smrti (živio je samo 29 godina), kakva je i „Kad mlidija umreti”, prepune su lamenta nad životom i opraštanja od njega. Ranija vječita proljeća ustupaju mjesto jeseni, mladost prevremenoj starosti, pastoralna radost brigama i tugi.

U Banjaluci su nekada postojali „Slavicini sladoledi”, mali porodični posao. Specifični su bili po tome što bi sam sladoled bio uvijek jednako mliječan, ali u zasebnoj posudi dobili biste različite prebogate preljeve, od kojih su oni voćni izgledali i imali ukus kao upravo ubrano voće! Ove sladolede bih sad jela čitajući ranog Branka. Sa njegovim kasnijim pjesmama otišla bih u šetnju, da potražim bure i levante…

13151534_10154183110129264_2315152833117541798_n
Pesme Branka Radičevića kao sladoledi
Povareta, Simo Matavulj

Kada pomislite na Dalmaciju i Boku Kotorsku, najprije vam na pamet padaju more, plaže, eventualno ribe na gradelama i prugaste plavo-bijele majice. Ili Zrće, Budva, kokteli, plažni barovi. I — sladoledi!

Od svih realista svoga vremena, možda je upravo Simo Matavulj najbolje oslikavao život i narav ljudi ovih krajeva. „(…) mladi ostrvljanin (…) ne bješe izuzetak među svojim zemljacima, nije bio brbljiv, ni naklonjen povjerljivosti. Sjedio je i pušio mirno gledajući oko sebe stvari mirne: vodu i vazduh.”

Povareta je sirotica, djevojka koju je sebi namijenio mladi ostrvljanin prije nego je otišao da služi vojsku u mornarici na dvadeset i pet mjeseci. Samo je njegova majka (mâ) znala da je nju izabrao, sebi namijenio i prsten joj kupio od onoga što je ploveći uštedio. Ali po povratku je nije našao.

Ako ste kada pomislili kako li bi bilo živjeti na dalmatinskom ostrvu mimo ljetnih gušta, onako — kao nekad, te kakvi su bili i šta činili ljudi tih krajeva, ili vas je mrvu zainteresovalo ima li sretnoga kraja ovom nagovještaju od priče — pročitajte „Povaretu”. Ako ništa, u pitanju je pripovjetka od svega 7 stranica.

I miriše na sladoled sa bajamima i smokvama.

2347af1756ce998ee0117a3adcf9652c_listing_l
Povareta kao sladoled
Stranac, Alber Kami

Jedna od dvije najpoznatije prve rečenice romana svjetske književnosti glasi: „Majka mi je danas umrla”. Sve što će se desiti na idućih stotinak stranica ovog romana druge polovine XX vijeka — desiće se sa ovom rečenicom u zraku, mislima i na usnama onih koji će zdušno objašnjavati zašto se desio zločin koji se desio.

Teško je čitati ovo Kamijevo djelo a da vam na živce ne idu najprije sam glavni junak, obični ljudi koji ga okružuju, a zatim i sistem pravosuđa koji dopušta da njime upravljaju predrasude i homofobija, te argument snage umjesto snage argumenta.

Ali ipak je u Strancu dovoljno nasilja, čudnovatih ljudskih priča/ odnosa, te apsurda i tamne strane mjeseca da ga vrijedi čitati.

Uz mliječni sladoled sa datulama.

rum-date-and-pecan-ice-cream-4-1-of-1first
Stranac kao sladoled
Piše:  Milka Kolundžić, Kotor

Autorka teksta, o sebi:

Onomad kada je Kina usvojila politiku jednog djeteta po porodici i Margaret Tačer postala je prva žena premijer Velike Britanije, Iran muslimanska zemlja, a Soni je izbacio pravo čudo tehnike – vokmen! Stvar (i godinu) spasavamo mi: Pink Flojd objavljuje album „The Wall”, bioskopima haraju Dastin Hofman i Meril Strip u sjajnom filmu „Kramer protiv Kramera”, Daglas Adams nam poklanja svoj „Autostoperski vodič kroz galaksiju” i moja majka na svijet donosi mene. Tako da sam rođena — kako bi se to flemingovski reklo — davno, jako davno.

Volim knjige, volim da čitam. U mojoj prosvjetnoj porodici po kući je uvijek bilo najrazličitijih štiva, od slikovnica i različitih metodoloških priručnika za prosvjetne radnike, pa do prepunih polica porodične biblioteke. Ako kažem da volim da čitam Miloša Crnjanskog — zakašljaće se Goran Petrović; ako istaknem Agatu Kristi — prevrnuće se Artur Konan Dojl; ako izjavim ljubav Šekspiru — pašće kiša i naljutiće mi se Hemingvej; ako uzdahnem za Markesom — očima će prevrnuti Bulgakov; ako zadrhtim za Margaret Atvud — zaćutaće mi Virdžinija Vulf; ako u pomoć iz djetinjstva pozovem Branka Ćopića — brkove će počupati Simo Matavulj i u gusle će me staviti Gvido Tartalja!

I kako onda da odaberem, reci?

Advertisements

3 thoughts on “Kad bi knjiga bila sladoled: 5 neočekivanih preporuka

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s