Proljeća Ivana Galeba (prikaz, citati, beleška iz ispitnog roka)

Vrlo kratak prikaz

„Zvanična” kritika i ja ne slažemo se baš uvek, al’ kad se složimo — to bude i u izboru citata.

Roman ovaj najlakše bi bilo predstaviti navodeći ono čega u njemu nema: sižejnu osu, fabulu, linearnost, naraciju, junaka… rečju — romanesknost u očekivanom i okamenjenom smislu. Imajući to na umu, pokušala sam da zagrabim u njega umerenoteorijskim sitom, i popišem ono što se zakači.

Najpre, što kaže Dragan M. Jeremić, Desnica uvek upotrebljava tačne reči. Nema rečenice u celoj knjizi koja bi, drugačija, bila bolja u ispunjenju namere pisca (iako sam Ivan Galeb tvrdi da reč uvek izneverava misao i osećaj). Tu se odmah može odrediti i prema odnosu pisac — pripovedač: Ivan Galeb jeste Vladan Desnica, ali Vladan Desnica nije samo Ivan Galeb, već i svi ostali polemički glasovi koji se javljaju u epizodama. Pesnički subjekat i sagovornici diskutuju o Bogu, o literaturi, o pojmu ideje, o umetnosti i umetnicima, o strasti, o izboru, o nostalgiji, o (ne)postojanju stvarnosti, o pozorištu, o doživljaju prirode, o doživljaju uopšte… o tome postoji li ‘uopšte’ kao pojam, o građanskom društvu, o narodu i državi u suprotnim taborima, o erosu i smrti, o dobrotvorstvu i zahvalnosti, o volji i želji, o umetnosti i žrtvi, o kontradikciji kao posledici imanja ličnosti, o značaju dualiz(a)ma za stvarnost (koja može a i ne mora postojati, ali mora oba u isto vreme)… Miodrag Petrović Galebov odnos prema jastvu i sva pobrojana meditativno-filozofsko-senzibilno-intelektualistička pitanja sumira u zgodnoj sintagmi — sondiranje bića.

Desničine poetičke (pret)postavke naizmenično izgovaraju različiti Galebovi sagovornici (od Galeba samog do pijanca namerenog da izda naučnofantastični roman o serumu protiv smrti). Sasvim skladu sa njima, autor veštim rasporedom kolokvijalizama i autoreferencijalnim ‘vraćanjima na glavni tok’ čitaoca uspeva da provede kroz esejistično i naizgled preopširno sporedno, i to „svim putevima odjednom”.

Ivan Galeb neprestano promišlja o sebi, koristi svoj lični usud kao tocilo za ironiju, ne dopušta čitaocu ni da ga sažaljeva, ni da ga napusti. Poredi se ta naročita misaonost s Heseom i Manom, s pravom.

Biranje pravog vremena za čitanje, nažalost, može se sravniti samo s biranjem lubenice: kome se posreći da „Proljeća” otvori u tačnom životnom dobu, uživaće zaista. Mi ostali možemo da se pravimo, ili da priznamo i pokušamo opet, ako zlom srećom nismo već zakasnili.

 

Odabrani ilustrativni citati

*Grupisala sam ih grubo, da otprilike znate gde da tražite onaj koji vam je potreban, ali mnogi bi se mogli svrstati u bilo koju od kategorija*

 

IVAN GALEB O SEBI I SVOM PISANJU

„Poslije duljeg vremena, ovo je prvi sunčani dan. A to nije svejedno. To je možda jedna od mnogobrojnih stvari koje nisu svejedno.”

„Mogu reći da sam djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene.”

„Ako se ne varam, htio sam da ispričam nešto kao ‘moj život’ ili možda ‘moje djetinjstvo’ — a eto sam odlutao u nekakve meditacije, u nekakva maštanja, čak u nekakvo moralisanje. I ispalo je više kao neki ‘irealni dnevnik’.”

„Ja sam uvijek, i u časovima dobre sreće i uspjeha, ostao per tu sa samim sobom.”

„Što im je toliko do te blažene ‘niti’! Kao da je ‘nit’ ono najvažnije što čovjek čovjeku ima da saopći! I činilo mi se da baš u tim ‘digresijama’ leži sama suština onoga što želim da iskažem.”

„Želio bih umrijeti u sunčanu danu.”

„Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.”

„Vjerovao sam da je najpogodniji čas za motrenje ljudi navečer kad liježu.”

„Njenim nestankom kao da su se sve stvari oko mene ispraznile.” (o majčinoj smrti)

„Često sam se u djetinjstvu zamišljao kao drvo.”

„Ponekad sam, u jesenjem sumraku, na uzvisini iznad našeg mjesta, sklapao oči i pružao ruke s raširenim prstima naokolo u sumrak, i zamišljao da sam drvo.”

„Sjećam se da sam od najranijeg djetinjstva bio tašt na svoje boljke, na svoje ranjavosti.”

„Ima nešto plemenito, velikodušno, nešto nesebično u tome: biti sam kriv svojoj nesreći. Nešto što čovjeka iskupljuje.”

„Ne progledavam kroz prste vlastite grijehe niti ih blaže prosuđujem zato što su moji.”

„Pored onog ja koje pati, smjesta smine ono ja koje tu patnju okrutno zapaža i hladno zarezuje.”

„Nije kriva moja ‘nestalnost ćudi’, moja ‘priroda’: ta ‘nestalnost ćudi’, ta ‘priroda’ — to sam ja.”

„Često mi se činilo da laž povređuje više moj estetski osjećaj nego neko moje etičko načelo.”

„Godine, to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt.”

„Čitavog sam se vijeka od nečega ‘oslobađao’!”

„Sve je već tako daleko i mrtvo, da više nije ni dobro ni loše.”

„Htio bih se svesti čitav na jednu besprostornu tačkicu svijesti, vanvremenu, neranjivu, van domašaja zbivanja.”

„U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori u dobroj poplavi sunca.”

O KNJIŽEVNOSTI

„Riječ uvijek iznevjeri misao. Ili bar iznevjeri osjećaj.”

„Kad riječ iznevjeri misao, to se zove ‘ne imati talenta’, kad ne iznevjeri, kad je poslušna, krotka — ‘imati talenta’.”

„Za moj ukus, osnovni je nedostatak novije literature baš to — što je nedovoljno intelektualistička.”

„Namjerna originalnost najpouzdaniji mi je simptom odsustva one prave.”

„Sklonost za pisanje zna da se javi kao propratna pojava date životne dobi.”

„U nekim godinama, ljudima, pa i sasvim priprostim, dođe svrbe pisanja. Odjednom im se učini da nešto važno imaju da saopće. A pošto, neuki, valjda, i ne znaju za druge umjetničke forme — najčešće upru da pišu testament.”

„Romani nikad ne izlaze na dobro. Kad bi imali da izađu na dobro, na bi imalo zašto da se pišu.”

„Cijepanje dlake na četvero može da bude zanimljivo jedino zbog tehnike tog cijepanja, nikako zbog same dlake.”

„Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa.”

„Larpurlartizam samo ponavlja grubu pogrešku sociologizma, na koji upravlja svoje strijele: i jedan i drugi nalaze svrhu umjetnosti u nečem različitom od njene prave svrhe: gole ljudske istine.”

„Čim su nastala sredstva izražavanja, rodila se i mogućnost lažnog izražavanja.”

„Smrt je u suštini jedina tema pjesnika.”

O TEATRU I GLUMCIMA

„Ta ponovna, ‘umjetna’ koloracija prethodno dekolorisanog lirskog glasa, ta falsifikacija autentične liričnosti, to se zove teatar, umjetnost teatra. I što je falsifikat uspjeliji, to je umijeće teatra više i bolje.”

„Naša je struka kult svoga Ja u najvišem stepenu. To vam i objašnjava zašto tako velik broj praznih ljudi ide baš u ovu struku.

O ČOVEKU I LJUDIMA

„Katkad mi se čini da je uvrijeđena ništarija sposobna za daleko više nego revoltirani heroj: on će se možda još premišljati da li da radi sreće jedne polovice čovječanstva žrtvuje drugu polovicu; ona neće oklijevati ni časka da radi uvaženja svog ništavnog povrijeđenog Ja izazove opći kataklizam.”

„Čovjek se rađa s vokacijom za boema kao i za bilo šta drugo, pa se i ta vokacija kao i druge očituje od malih nogu u našoj spremnosti na žrtvu zbog nje.”

„I prolazi mi glavom da je put od buntovnika do vlastodršca, od blijedog atentatora do zadriglog bakonje na koga se pravi atentat, možda jedan puki fiziološki proces — evolucija iz vižljastog golaća u trbonju, vulgarna stvar žlijezda.”

„Historije jakih su priče o pojedincima. A historije slabih, to je povjesnica čovječanstva.”

„Masa ne znači nužno ‘oni koji pate’, već samo ‘oni kojih ima najviše’.”

„U svome najprisnijem, i najbitnijem, čovjek je uvijek sam.”

„Ljudi vole svoje krize, i svoje lomove, i svoja bankrotstva.”

„Pod starost, opet pogledamo na prirodu. To je kao jedno ponovno rođenje.”

„Nesentimentalne ljude, ma kako oni umni, sposobni, pa i nadareni bili, oduvijek sam nagonski osjećao kao manje vrijedne, zapravo defektne.”

„Djetinjstvo je puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta vjetrom sa pučine.”

„Po sunčanu danu, smrt se djetetu priviđa kao nemogućnost, kao čisti besmisao.”

O BOGU

„Boga u isti mah i ima i nema, i dobro je što je tako. Ne bi li, i tu kao i u svemu drugome, bila izgubljena polovica čitave stvari kad bi boga samo bilo ili samo ne bilo?”

„Kakav god da je [bog], bitno je da nam potraje do kraja, da nas nadživi.”

„Religija je poezija koja se vrši ozbiljno.”

O SMRTI

„Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema.”

„Smrt je tačno našeg stasa i uzrasta. Što je veći čovjek, veća je i smrt u njemu.”

„Govoriti o smrti bez strahopoštovanja, to znači uznošenje, pa i loš ukus.”

„Čim se riješi pitanje hljeba, trebat će već jednom nešto učiniti, poduzeti jednu golemu, kolektivnu, sveopću akciju protiv smrti.”

„Treba mrziti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha, svim  sredstvima, na svakom koraku.”

„Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je JA.”

„Tako biva uvijek kad nešto nestane: za njim ostane praznina onakvog oblika kakvog je bilo ono što je nestalo.”

OPŠTIji AFORIZMI I FILOZOFIJA

„Možda su ideje istinite samo dok su mlade: čim malo potamne, čim se pojave prve bore na njihovom licu, one prestaju biti istine.”

„Nostalgija je praobrazac svakog osjećanja.”

„Ponekad se postigne čak i više nego što se htjelo, ali gotovo nikad baš ono što se htjelo.”

„Žalosno je to biti mala zemlja, s još nerazvijenom vlastitom proizvodnjom. Upućen si u svemu na inostranstvo: čak i vlastite probleme i preokupacije moraš da naručuješ izvana!…”

„Nema ništa dirljivije od ružna čovjeka koji plače. Izgleda kao da plače zato što je ružan.”

„I uopće, pitam se, zašto i po kojoj zakonitosti pamtimo?”

„U to zlatno doba čovječanstva, sve što se događalo, događalo se daleko.”

„Možda nas tek umjetnost nauči gledati na prirodu.”

„Sve, ama baš sve, iznosimo iz djetinjstva.”

„Svaka se istinski velika fizička ljepota transponira u nematerijalno.”

„Svaka je muzika tužna!”

„Umjetnik treba da bude neosjetljiv prema svojoj umjetnosti i od nje neranjiv.”

„Tek neuspjeh kruniše naše djelo.”

„Znalo mi je izazivati podsmijeh kad bi za kakvu krasoticu pitali da li je, pored toga, i umna. Ta što će joj to, brate dragi! Zar joj nije dovoljan onaj jedan talenat, i zar nije u njemu celokupna ona? Imao sam otprilike isti utisak kao kad bi za kakvo veliko slikarsko djelo zapitali da li, pored toga, ima pod okvirom montiranu napravicu koja svira.”

„Bitno predstavlja samo polovinu stvari. Često onu manje bitnu polovinu. Tek bitno i nebitno zajedno daju čitavu istinu.”

„Nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i jednim nestalim Ja u njemu.”

„Volja je stvar jakih, želja je stvar slabih.”

„U naše vrijeme, vlast je jedina primitivna, preživjela stvar.”

„S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. To su godovi duše.”

 

Beleška sa margine, u jeku ispitnog roka (bonus)

Moram da priznam da se meni ovo ne sviđa. Sasvim korektna, vrlo misaona, OK knjiga za upoznavanje naše literature. Smejem se upravo onim rečenicama koje je on pisao da bi bile duhovite, kao na komandu za publiku u trivijalnim emisijama. Zamišljam se nad onim što je pisano za zamišljanje. Uživam u aliteracijama, meditacijama, epizodama, doziranom cinizmu i propovedništvu, ekspliciranim poetičkim stavovima, svemu što knjiga sipa pred mene kao pred krme. Ali moram i sebi da dozvolim ponešto. Na primer, da mi se uprkos gorenavedenom Vladan Desnica ne posećuje opet. Ponekad prozreti tehniku znači odljubiti se. (Nije mi ni ‘previše intelektualna’ i to je taman. Ali samo taman, ne preko toga.)