
A onda nam je u goste došao Nikola Đuričko
Na Danima Laze Kostića u okviru Sajma knjiga u Novom Sadu, 6. marta 2019. godine, najboljom knjigom za decu objavljenom između dva Sajma proglašena je zbirka priča „Dogodovštine jednog Džonija” u izdanju Vulkančića. Kako se i Prerazmišljavanje, na poziv Novosadskog sajma, našlo među štandovima, to nam je bila divna prilika da porazgovaramo s autorom nagrađene knjige.
Nikola Đuričko, kako sam kaže, nije pisac, samo je, eto, napisao knjigu — najbolju između dva Sajma. Njegova glumačka strana, premda daleko veća i utvrđenija, ipak nije bila tema ovog razgovora. Prerazmišljavanje su, pre svega, privukle Džonijeve dogodovštine u svetu književnosti. O njima smo, između fotografisanja i prepuštanja najmlađim čitaocima, skačući sa motiva na motiv u maniru samog pripovedača, propitali njegovog tvorca.

Pripovedač Džoni ima autentičan zadihan glas koji opstaje kroz celu knjigu. Kao dečak koji je utrčao s velikog odmora i mora odmah sve da ispriča…
Nikola Đuričko: …a verovatno mu se ništa stvarno nije desilo, samo je zakasnio na čas.
Odakle je došla potreba da se piše za decu? Kako je, i zašto, knjiga nastajala?
Nikola Đuričko: Ja nisam uopšte imao nameru da pišem. Radio sam jedan board game za Vulkan, i moja urednica Branka mi je rekla: „Mora da si nešto pisao, nekada”. Ja kažem, pisao sam, imam neka pisma deci, kao priče za decu. Imao sam tri priče, doneo sam ih, i ona je rekla: „Meni se ovo sviđa, ajde napiši još”. A ja sam dve godine pisao te tri priče, i sad je trebalo napisati još, ali nekako sam našao taj model gde svaka priča počinje sa a jednom… I tako kreće budalaština u svim pravcima, i kad sam tu formu otkrio, otkrila mi se cela ova knjižica.
A kakvo je iskustvo saradnje sa ilustratorom?
Nikola Đuričko: Ja sam sa Tihomirom stvarno uživao! Mi smo slična generacija, gledali smo iste crtane filmove, iste stripove volimo, istu estetiku… Imali smo par sastanaka gde smo pokušali da nađemo model, pa smo se jedno dve nedelje susretali, išli od priče do priče… Najsmešnije je kad ja njemu uzmem da crtam šta bih ja voleo da bude. Zaista sam uživao, i sve što sam želeo da bude istaknuto u knjizi, on je to uradio, i još dodao neki svoj dodir, i mislim da je time podigao knjigu za jedno deset dužina. Mislim da je ilustracija u knjizi za decu jako važna, ako ne i najvažnija. I jako sam srećan da ljudi dobro reaguju na ovo.
Kritika je reagovala izuzetno pohvalno, kao i odrasli čitaoci. Kakva je recepcija publike kojoj je namenjena? Šta deca kažu?
Tu se prekida razgovor, jer deca na Vulkanovom štandu ne mogu da čekaju da mi izdivanimo, a i ne treba, ovo je ipak njihov Džoni. Nakon nekoliko serija fotografisanja, koje su mi bile dovoljno dobar odgovor, nastavljamo.
Nikola Đuričko: Imo sam jedan susret sa jednim razredom u Beogradu, kao neko prvo predstavljanje knjige, i moram da priznam da mi je bilo vrlo uzbudljivo. Nekome se dopalo ovo, nekome se dopalo ono, onda su imali neka stručna pitanja, na primer: „A zašto te je King Kong uzeo u pozorištu?”, onda sam ja shvatio da oni nisu gledali film, da oni nemaju tu referencu koja je za mene najnormalnija. Tražili su puno nekih detalja blesavih koji meni ne bi pali na pamet… i tako je cela stvar dobila smisao. Ja sam glumac, ja sam naviko da mi je publika tu negde, da su ljudi kojima se obraćam tu.
A sada publika uzima tvoj proizvod i nosi ga sa sobom, i ti ne vidiš neposredne reakcije na rad koji si uložio. Da li je to nešto promenilo u tvom životu? Šta si ti kao pisac doneo sebi?
Nikola Đuričko: Malo bi bilo laskavo da ja vičem za sebe da sam pisac. Ja nisam pisac, ja sam glumac, koji je, eto, napisao jednu malu knjigu. Ali ima nečega, ima ta kreativna belina ekrana pred kojom stojiš kad treba nešto da napišeš. Imaš ti osnovnu ideju, ali priča nekad sama ode i odvede te gde ona hoće. To je za mene bio potpuno novi proces, drugačiji od mog iskustva pozorišnog ili filmskog.
Šta si ti čitao u detinjstvu, a šta čitaju tvoja deca? Da li u savremenoj književnosti postoji nešto što bi voleo da si čitao kao mali?
Nikola Đuričko: Mi smo kao deca čitali Duška Radovića, Ršuma, Vecu Lukića, onda „Rat svetova”, „Bioskop u kutiji šibica”, „Dečake Pavlove ulice”… Morali smo barem deset knjiga preko leta da pročitamo. A moja ćera ima 14 godina i čita svašta-koješta, ona je sve pročitala. Moj klinac ima 10 godina, i on malo manje čita, više voli loptu da šutira… Čini mi se da danas ima mnogo više knjiga, ali ima i više televizije, više igrica nego kad sam ja bio mali, malo manje se ide u park… prosto je drugo vreme. I ta dostupnost koliko je lepa toliko može da bude i zastrašujuća.
Jedan drugi Džoni kaže: „Svaki Džoni je Nikola, ali nije svaki Nikola — Džoni”. Ko je Džoni iz knjige, a ko si ti?
Nikola Đuričko: Pa, ja sam Nikola Đuričko, čuven poznati glumac, jel’. A Džoni je moj alter-ego. On je nešto što bih ja voleo da budem, on je mešavina svih mojih neviđenih drugara iz detinjstva. On ima decu, al’ ipak je dete, on je klinac, a čovek je. Sve ono što bih ja voleo da budem, što ja ne smem da budem, bilo zato što nemam hrabrosti, bilo zbog neke konvencije, što ja kao Nikola Đuričko moram da budem nekakav, a on ne mora, Džonija baš briga, on se ponaša kako on misli da treba. I to je prava radost, da ja imam jednog takvog izmišljenog junaka, a možda on izmišlja mene sve vreme, ko zna.
Junak-pripovedač nema najveću hrabrost, ali ima veliku. Da li ste po tome slični?
Nikola Đuričko: Moram da priznam da ja nemam ni blizu toliku hrabrost kol’ku ima Džoni, ali postoji ta neka linija želuca koju ne možeš da pređeš. Ako nešto smatraš da je nepravično, da je bezveze, ma kolika bila opasnost da na to alarmiraš, ja imam potrebu da alarmiram. Prosto, nekada hrabrost dođe iz ubeđenja, a ne iz želje da budeš hrabar.
A jednom, Džoni je plakao iz čista mira…
Nikola Đuričko: Znaš kako, ja sam stariji čovek, nama nije dozvoljeno da plačemo u zvaničnom sazivu. I onda ti ne plačeš kad je trebalo, i onda ti se to skupi, i onda te udari na vremensku prognozu, pa plačeš jer će biti kiše, a moglo bi sunce. Mislim da čovek treba da plače redovno kao što se i smeje redovno.
Treba pogledati u ogledalo pre nego što se iznerviramo. I Godzila treba da spava. Džoni je u stvari pun mudrosti korisnih za odrasle. Da li su one napisane kao ‘mudrosti za odrasle’ ili ja kao odrasla osoba tu čitam ono čega nema?
Nikola Đuričko: To nije mudrost, više neko razumevanje života… koje, u stvari, i jeste mudrost. Koliko god se mi razlikovali, svi imamo te zajedničke osobine: volimo da nas vole i moramo da spavamo. Čak i najpokvareniji čovek na svetu mora da spava.
Šta je to što tebe spasava da ne postaneš kao ta Godzila?
Nikola Đuričko: Ja se smejem kad god mogu, kad god do’vatim. Znaš, i to treba vežbati, ne možeš odmah da se smeješ, nego polako, svaki dan po dva minuta, tri minuta… Život je dar, to moramo da shvatimo. Imati priliku da gledaš sunce, cveće, ptice, decu, leptire… Čovek to mora da vežba, ništa tu nije dato. Što više vežbaš da primećuješ koliko je život lep, to će ti biti lakše da prepoznaš lepotu. Tako mi se čini.
Tako Džoni, u svom svetu, malo podseća na Pipi. Da li bi on mogao da bude Pipi našeg doba?
Nikola Đuričko: Ne bi. Pipi je Pipi našeg doba, ona je za sva vremena. A Džonija sam zamislio kao jednog bezobraznog dečaka — imao sam ispred zgrade jednog drugara Nešu, i on je lagao mnogo lepo, on je umeo čarobno da priča, ali mi to nismo doživljavali kao laganje, jer nije bilo iz koristi, mi smo maštali sa njim.
Da li bi voleo da je neka od ovih dogodovština istinita?
Nikola Đuričko: Pa, ja mislim da je sve to istina, sve se to Džoniju dogodilo. Pitanje je da li se Džoni dogodio… ali, evo, je l’ Hari Poter istina?
Apsolutno.
Nikola Đuričko: Vidiš?
Interaktivni aspekt knjige o Džoniju takođe je važno istaći. Na kraju, čitalac ima tri stranice da popuni svojim dogodovštinama. Ako bi se neko javio i rekao: „Evo, dovršio sam priču”, da li imate plan, šta ako se tako nešto desi?
Nikola Đuričko: Vulkančić je već imao igru sa Džonijevim crvenim aviončićem, u kojoj su deca pozvana da jave gde misle da je avion završio. Ako bi se sakupilo dovoljno priča, mogli bismo napraviti neki natjecaj ili posebno izdanje, što da ne. Meni se takav kraj učinio kao dobra ideja, kad više nisam znao šta da pišem, da malo piše neko drugi.
Šta bi poručio sebi od-pre-knjige?
Nikola Đuričko: Da bi bila šteta da je ne napišem, jer nekome će doneti radost, a možda će me se neki klinci jednom setiti i reći: „Znaš, Džoni, ona tvoja knjiga, strašno mi je išla na živce”.
Razgovarala: Katarina Kostić

