Aleš Šteger – Berlin

Nikada mi se do Berlina nije dogodilo da u ruke uzmem knjigu i unaprijed osjetim da ćemo se slagati. Ali ovaj put je to bilo tako. Možda je do korica, slovenskoga autora ili pak do samoga naslova, ali potom se pri čitanju dogodio takav spoj da već godinu dana opčinjeno (možda i malo zaluđeno) svima pričam o toj knjizi. Pred nekoliko se dana napokon uselila na moje police i ponovno mi našla u rukama, a kako je zaista vrsni primjer suvremene slovenske proze, Berlin je morao doputovati i u moje bilješke. I to unatoč tomu što zaista teško (a zbog toga i rijetko) pišem o onome što mi se svidjelo kako ne bih razočarala djelo. Ne samoga autora, već zaista djelo.

Berlin je knjiga koja odolijeva bilo kakvoj standardnoj klasifikaciji. Nazivam ga knjigom, jer je to žanrovski hibrid, izuzetno fluidan tekst od tridesetak povezanih, pjesnički spojenih proznih fragmenata, filozofskih zabilješki, putopisnih crtica, skica. On nije ni jedno od navedenoga, ali je ujedno i sve to spomenuto uklopljeno u cjelini koja bespogovorno kao takva i funkcionira. Autor je u ovom kolažu svoje šetnje gradom dokumentirao i kroz niz fotografija koje se podudaraju s tekstovima i time se knjiga prema čitatelju otvara na više načina. Ne samo kroz tekst, već i kroz vizualni medij te tako postaje melem za sva osjetila. 

Nedovoljno je to prepoznat dragulj u samoj kruni suvremene slovenske proze. I vjerovali ili ne, na to je mjesto dospio ne koristeći šturi i škrti jezični izraz koji je toliko tipičan i očekivan za najsuvremeniju književnost posebice na ovim prostorima, ali i šire. Upravo suprotno očekivanjima, iz ove se proze osjeti miris i onaj poseban dašak poezije. Štegerov pjesnički talent izranja iz svake rečenice i djelo obavija čarobnim velom kojega čitatelj malo po malo skida šetajući Berlinom.

Berlin je nastao kao rezultat autorova jednogodišnjega boravka u tome gradu. Oslikan je prostor njemačkoga glavnog grada koji se brzo mijenja, i koji, unatoč velikim promjenama, ne može, i prije svega, odbija maskirati rane prošlosti, već ih reaktivira postavljanjem novih temelja za iskreno sučeljavanje s poviješću. Dakle, Štegerovo djelo nije samo impresivan zapis o dolasku u novi prostor, već i pokušaj uzajamnoga upisivanja autora u prostor te samoga prostora u autora. Tihi je dijalog s Benjaminovom knjigom o djetinjstvu u Berlinu. No, uz Benjamina, Štegerovo pismo podsjeća i na mlađega i (srećom) politički mnogo manje opterećenoga Petera Handkea iz Ponavljanja. Ali ne samo pisanjem, Handkeu Šteger sliči i izgledom pa i u samome tekstu spomenutom frizurom, a pomalo i svjetonazorski. Obojica strastveno istražuju ono što im je izvorno svojstveno i vlastito, a heideggerovski to traže (pa i pronađu) u svakodnevnim stvarima. Srećom, Šteger se ne bavi uzvišavanjem slavenskoga identiteta i zastarjelih ili čak arhaičnih obrazaca življenja. On ne šeta devetim zemljama, već kroz urbanu stvarnost. Izbjegava klišeje svih vrsta u opisu svima dobro poznatoga grada, a djelo dovodi do visoke umjetnosti vještim spajanjem opipljivoga i stvarnoga s mislima i sjećanjima. To je najvrjedniji čar ovoga teksta, jer nas Šteger vodi u šetnju svojim mislima. Uz sažetu asocijaciju na nekoga pisca neprimjetno nas odvede daleko u znanje i sjećanje, a time ponovno reproduciramo Štegerov tok misli. Naravno, pod uvjetom da raspolažemo istim predznanjem. Implicitni autor uspijeva diskretno i tihim glasom izreći ono nečuveno, nečujno i skriveno. Na spomen već samo imena nekoga književnika otvori nam velike svjetove, nakon čega nas već u sljedećoj rečenici ponovno dozove i s nevjerojatnom lakoćom vrati u svoju tadašnju stvarnost i nove retke. Ad usum delphini za čitatelje s ovog prostora, a možda i ponekoga Nijemca.

Berlin. Alexanderplatz. 

Mjesto gdje smo svi otputovali prema možda i nismo tamo zaista bili. Čitajući Döblina svi smo prošetali tim trgom i taj nam je roman prva asocijacija na ove riječi. Potom uslijede slike u našim mislima, a potom se pojavi i neka Štegerova fotografija. Pa natrag u sobu. Potom u pekarnicu i ponovno na ulice grada. Tako funkcionira Štegerov postupak i mora se priznati da je majstorski.

Ljubiteljima njemačke književnosti ovi fragmenti će nesumnjivo probuditi osjećaj doma i topline (pa čak i bez šalice čaja u rukama), a oni koji su slučajno zalutali u ovaj novi svijet, zasigurno će ga poželjeti još malo otkrivati i u njemu se i zadržati.