
Pročitala sam u maju 2019
Kao što se po naslovnoj fotografiji može naslutiti, u maju sam spremala ispit iz Postmodernizma u srpskoj književnosti, ali povremeno bih priznala i da imam dušu, pa bih čitala i nešto van literature i lektire — cela tri puta, ako je verovati Gudridsu.
Neke knjige su mi u tom procesu postale omiljene, a autore nekih sam otpisala do zauvek, što će reći da sam imala prilično prosečan čitalački mesec, uprkos povećem broju stranica.
Enciklopedija mrtvih
„Sve što živ čovek o smrti može znati.”
Naravno da me nisu sve priče jednako zadivile, niti mi jednako prijale, ali ukupni utisak smešta ovu zbirku maaalko ispred „Novog Jerusalima”, što je čini mojom omiljenom zbirkom priča. Za sada.
Čarobnica Medeja
Iz cele edicije „Mračne priče iz mitologije” ova knjiga je najobuhvatnija i najmanje nasilno banalizovana. Objašnjenja konteksta i bibliografija na kraju doprinose ovom utisku. Trebalo je da daju Valeri Sigvar da preispiše sve priče.
Cink
Nežno razmicanje zavese pred komplikovanim odnosom sina i oca; red meditacije red jarosti u očajanju; preispitivanje kao kretanje kao suprotnost smrti.
David Albahari ne vlada jezikom, više ga usmerava kao šetač psa, i to čini knjigu živahnom, toplom, stvarnom. Sviđa mi se.
Časopis Talas #7 i #8
Nadam se da se već dobro znamo i da ne moram da pričam zašto i kako volim ovaj časopis. Sedmi broj je moj omiljeni za sada, jer temat Selo 2.0 sasvim odgovara mom senzibilitetu. Imali ste već prilike da vidite kako sam oštra a šta znači kada pohvalim rad poznanika, tako da mi možete verovati na reč i potražiti Talas #8 (posvećen mostovima) i u njemu tekst Lazara Čovsa “Evropa van sebe”, koji je izvrstan.
Oko nule
Rekoh na Gudridsu da ova zbirka poezije nije sasvim moja, ali da ima fenomenalno pogađajućih momenata. Sve ću ih izlistati u posebnom tekstu posvećenom Ani Ristović, jer planiram da ispišem i objavim sve beleške iz ispitnog roka, ali daću vam i ovde koji zalogaj:
„Ugledaš li svoju senku
na pustom proplanku, reći ćeš: Vidi, senka!
I senka tvoja postaće mahovina
koja ni ovde ni onde
nema oko čega da obraste.”– Gradski otpad (strah od prirode)
Berlinsko okno
Saša Ilić napisao je u „Berlinskom oknu” pseudoputopis nesimpatičnog NVO uposlenika koji traga za nestalim mornaričkim oficirom.
Događaji su užasni, životi njegovih sagovornika teški, ali priča nije. Ona je nasilno lagana (onda kad se ne zaleti u šok-radi-šoka uparen s pismom ex machina koje treba da dune u sveću mesto zamorenog pisca), protiv svake milosti napumpana helijumom i premazana klovnovskom farbom.
Nema u njoj junaka koje ćete voleti, mada vam neki postupci mogu biti razumljivi, a heroja nema uopšte. Ako pojam književnog lika proširimo do granica srednjoškolskog pismenog sastava povodom Andrića, možemo reći da je Jugoslavija jedina junakinja vredna saživljavanja, a i ona (SPOJLER) umire. Srećom, tu su nam evropske vrednosti kao odrazi u naprslom ogledalu Dorijana Greja.
“Evropa živi od reciklaže jugoslovenskih ostataka”, kojih ima dovoljno za još jednu Evropu, samo je za novu Jugoslaviju premalo.
Komo
Ovo je jedan njah i tralala, ali čitala sam i gore.
Dobro su pokrivene okololiterarne stvari – politika, sport, klasne razlike, individualnost i opštost nostalgije (bilo da je nostalgija za Musolinijem ili Titom), društveni život lokalaca u turističkom mestu koje je i pogranično, imposter syndrome, alkoholizam, postjugoslavija…
Jezik je počesto neosnovano osiromašen, a ritam kao iz nerazrađenih beležaka. Klišei nisu ni pomaknuti iz koloseka, a mogli su biti. Volela bih da verujem da je prvi urednik prosto imao više poštovanja prema Valjareviću nego prema tekstu, pa je ostalo sve tako — njah.
Okej je knjiga, ali ne mnogo više od okej.
Antropopeja
Jasmina Ahmetagić je ono o šta bih volela bar da se očešem u kritičarskoj karijeri. Zbirku eseja o Borislavu Pekiću (Novi Jerusalim, Zlatno runo, Godine koje su pojeli skakavci, Vreme čuda) odredila sam kao tercijarnu literaturu za ozbiljan ispit iz XX-XXI veka, i preporučujem je dalje.
Plejada veličanstvenih
Zbirku 100 kratkih prikaza dela objavljenih u ediciji Vek Politike potpisuje Rada Saratlić.
Knjižica nije beskorisna, ali jeste (potencijalno) štetna. Od citiranja nacista do netačnog i plitkog čitanja pisaca, ja bi’ ovo u zaključani deo biblioteke a može i u gulag.
Elpenori
Elpenor je Odisejev saputnik koji je poginuo nesrećnim slučajem na Kirkinom ostrvu, a ni Odisej ni ostali mornari nisu primetili da ga nema. Saša Jelenković mu je dao glas(ove); ti glasovi pevaju ovu zbirku.
„Ne vidim kraj klupku što se odmotava
od srca, kroz vinograde, prema mestu
gde će se otkriti da je ugodno biti mrtav,
lud, zaboravljen. Sve osim nedovršen.”
– Buđenje devetnaesto
Ciklusi Buđenje i Pisma bolji su nego Nestrpljenja, zbirka ni unutar tih zasebnih ciklusa nije ujednačenog kvaliteta, ali ima pesama/stihova koje mogu biti nagrada za trud uložen u raščitavanje onih manje sadržajnih.
Dah stvari
Pesnički subjekt Vojislava Karanovića traži saučesnika u sumnji u postojanje sveta i apsolut zbilje kakvoj se učimo. Otvaranjem knjige pristajemo na test koji će odrediti u kojoj smo meri taj saučesnik. Do kraja rastresamo pojmove i granice, bivamo utešeni dopuštanjem da je sve što osećamo normalno, da je svet u redu i kada ga ne gledamo, kao bagrem pod prozorom, kao ritam udahni-trep-izdahni-trep-
Možda život jeste hrapavost kore koštice unutar zrna grožđa koje je svemir, možda je sve unutar nas i plavetnilo neba zapravo spoljašnja opna mozga, ali to ne znači da „napolju” ne postoji, već da pisanje poezije divno zakrivljuje stvarnost.
Uglavnom, lakše bih snela jaje nego što sam pročitala ovu zbirku. Složena se rodila pa je još usložnjena malo, da joj ne bude ladno, šta li, ali vredi prokrčiti kroz reference, aluzije, pošalice za odabrane, čak i pljucnuti na odabranost i osetiti se inferiornim pred tekstom, zaista vredi.
Bubnjalica u pčelinjaku
Milosav Tešić je iluzionista, ne pesnik, njegova poezija je prelest koju u pesmama pominje, kojom je opčinio ostale muške parazite da poveruju da je veličanstven. A nije. Ovo je narodno tkanje sa instagram-filterima.
Šta to beše srpska postmoderna?
Sava Damjanov ima tu zgodnu navadu selektivnog slepila: jedino žensko pomenuto u pozitivnom svetlu u ovoj knjizi jeste postmoderna iz naslova, jedino žensko pomenuto osim naslovnog jeste Mir Jam kao opozicija Andriću. Ova knjiga tako daje nezamenljiv uvid u politiku istorije književnosti, te preporučujem da se samo tako i čita.
Vrtovi nestvarnog*
*muški vrtovi nestvarnog
— Koju knjigu bi ponela na pusto ostrvo?
—
Hazarski rečnik
Knjiga prve polovine godine 2019. pročitana je poslednjeg dana maja.
Jednom ću napisati sve razloge iz kojih mi se toliko dopala, ali za sada, kao i za Anu Ristović, ostavljam jedan:
Milorad Pavić odnosi se prema rečima s poštovanjem koje zavređuju.
Dobro, dva, jer pronašla sam u njoj i svoj epitaf:
„Umrla je usmrćena istodobno slovima iz prošlosti i budućnosti.”
Sad vi:
Šta ste od ovoga čitali, šta vam se čita, šta vam se više ne čita?
I kako vaš čitalački maj, jeste li zadovoljni kvalitetom pročitanog
