Alternativna autobiografija praslovanskoga cinika // Zoran Predin – Glavom kroz zid

Glavom kroz zid Zorana Predina je i etički i estetski snažna zbirka tridesetak kratkih bilješki, komentara, crtica i romantičnih sanjarenja u kojima se autor na izrazito duhovit i ciničan način bavi ozbiljnim i manje ozbiljnim temama surove suvremene stvarnosti obuhvaćajući široku lepezu tema – od glazbe i politike, pa sve do košarke i erotike.

Zoran Predin, slavni frontmen grupe Lačni Franz, jedan je od najomiljenijih slovenskih (kant)autora i jedan od zasigurno najpoznatijih glazbenika izvan granica Dežele. Autor je brojnih glazbenih albuma, tri zbirke uglazbljenih tekstova, zbirke anegdota i potom svojevrsnoga hibridnog kolaža putopisnih i dnevničkih zapisa pod naslovom Druga žena u Haremu. Iza njega je podulji stvaralački put, ali usprkos širokom opusu i raznovrsnom stvaralaštvu, običnim je smrtnicima ipak najbliži svojim brojnim šansonama i širokoj publici lako prepoznatljivim pjevnim melodijama. Ovaj će put čitatelje privući zbirkom priča. Kratkih, konciznih i britkih, natopljenih duhovitim sarkazmom i začinjenih tipičnim Predinovim crnim humorom u još jednom majstorskom prijevodu Jagne Pogačnik. 

Glavom kroz zid nam oslikava autorovo viđenje društvene stvarnosti i on se posve suvereno poigrava raznim aktualnim, ali i ponekim zaboravljenim temama. Iako su one naizgled posve nepovezane, autor u zbirci glatko klizi od umjetnosti, politike i izbjeglica do epizoda iz vlastitoga života, a sve to obavija velom nostalgije. Upravo je to najbolji odraz današnje društvene stvarnosti. Predin ne samo da je dio te stvarnosti, on je cijelim svojim djelom postao neumorni glasnogovornik jedne generacije. On je svjedok i onog, ali i ovog vremena, a upravo je tijek vremena ona linija koja objedinjava sve priče i koja ovu zbirku čini svojevrsnom malom autobiografijom svih nas na ovim prostorima. Naime, svi smo mi na neki način dio tih priča.

Ciničnim komentarima društvene zbilje Zoran Predin pogađa u samu srž problematike današnjice i omogućuju čitateljima da iz druge perspektive sagledaju svakodnevicu. Piše toliko uvjerljivo i naizgled s tolikom lakoćom da ga razumijemo, iako se s njime nužno ni ne slažemo, a svakim nam novim retkom iznova zaokuplja pažnju i kroz smijeh, a ponekad i smijeh kroz suze nas tjera na promišljanje. Riječ je o fikciji pomiješanoj sa stvarnim događajima i ljudima iz autorova života, o svakodnevici prepunoj apsurdnih događaja koji nas vode u dno bez dna kako nas upozorava i naslov slovenskog originala, u našu stvarnost gdje se događaju stvari koje prije nekoliko godina mnogi, a očigledno ni sam autor, nisu mogli ni naslutiti. Kao i njegova glazba, minijature su prožete snažnim društvenim angažmanom bez kojega Predinovi tekstovi ne bi imali tu istu znakovitu sočnost i inovativnu autorsku prepoznatljivost. Iako se ovdje radi o reduciranom i jezgrovitom stilu tipičnom za slovensku suvremenu prozu, iz njega se u svim sekvencama probija pjesnička poletnost i netipični, alternativan predinovski izričaj pun jezičnih poigravanja i metafora koje nas pokušavaju spriječiti da kao društvo naposlijetku ne zastranimo.

Kako se autor poigrava i fikcijom i autobiografsko-dokumentarnim elementima, čitatelj se ponekad nađe u vrtlogu sumnji i postavlja si pitanje što se od svega ovoga zaista uopće i dogodilo. Nakon uvodne priče o Elvisu i njegovom novom životu u ulozi svećenika na Bledskom otoku te druge priče u kojoj Supermen traži radnu dozvolu u Sloveniji kako bi spasio moderno društvo za koje (vjerojatno) znamo da nisu istinite, čitatelj ima osjećaj da se nalazi usred nekog sitcoma ili pak stripa. Potom Predin predstavi svoga prijatelja, jednog od profesionalnih alternativaca i čini se da je veo iluzije potpuno bačen, no ubrzo se otkrije da se stvarnost i iluzija miješaju, što postaje zapravo najzabavniji dio ovih osebujnih priča. Kako nam i sam autor kaže:

„Ako netko u toj realnoj priči pronađe bajku, neka se ne zbuni.

Ni ja naime više ne znam je li se priča stvarno dogodila.“ 

Upoznat ćemo Predina koji kritizira svoju državu, hipstere i hohštaplere, nacionaliste i političare, ali i Predina kojeg se optuživalo da podriva tadašnji sistem i kojem se branilo da otpjeva svog Praslovana, što je potom umjesto njega učinila publika. Upoznajemo i buntovnika koji je to postao sasvim slučajno, brišući pljuvačku s lica o zastavu tadašnje države, jer se ona tada, naravno sasvim slučajno, prva našla pri ruci.  Naći će se tu i viceva o partizanima i Nijemcima, ponešto o uzgoju nojeva i heklanju, više o dogodovštinama s koncerata po bivšoj državi i letećim grudnjacima. Posebnu priče posvećuje ulozi erotike u nekadašnjoj glazbi i nestanku crne mace poput one u pjesmama Janija Kovačiča te nadodaje:

„Bujna intimna frizura, à la obrasla titovka, već dvadeset godina više nije moderna. Obje metafore morat će pričekati na vremena neke nove retromode, kako bi opet imale publiku. Skupa s Jugoslavijom pokopali smo naime i crnu macu“.

Kroz zbirku se uz društvenu angažiranost neprestano provlače i pitanja o vrijednosti i svetosti umjetnosti i čini se da ona ostaju u središtu njegova razmišljanja, čiju ranjivost dostojanstveno pokušava prikriti sočnim humorom i tezom da su njegove misli ako išta, onda za opušteno ljetno čitanje. Mi se možemo opustiti kako što to ljeti činimo, no uz autorove misli svakako ostajemo budni i nastavljamo kroz život ići budni. Predinovi zapisi, crtice, priče, kolumne ili koji god drugi termin iskoristili za određivanje vrste ovih tekstova kojima je za trenutak autor glazbu postavio u drugi plan, sve su to, ali su i mnogo više. Ovi su redci poput susreta i razgovora s autorom koji neizmjerno uživa djeleći svoje misli i ima još štošta za reći. Autor, koji uživa i u onim neugodnim i teškim temama, jer posebno takve moraju biti ispričane. On želi i nastoji doprijeti do široke publike, želi da ga se čuje, ali to čini bez jeftinog podilaženja i iznevjerivanja svoga dostojanstva.

Predin je u mnogočemu neugodan sugovornik čitatelju svojih tekstova i slušateljima njegovih pjesama. Pa ipak, tu i ostaje, s druge strane tužnog osmijeha, vjerno i čvrsto u uvjerenju da ljudi mogu koegzistirati, iako se nužno ne slažu. Dovoljno je da se poštuju i da ozbiljno razmišljaju i promišljaju. Te kako sam kaže:

„Ako uz to izgradim još koji most preko granice koju su nam postavili nedavni ratovi, bit ću posebno zadovoljan. Zato rado hodam stopama nježnog sjećanja. Pokušajte i vi. Tamo ćete susresti puno srodnih duša.“ 

U ovoj je svojoj misiji Predin očito posve odlučan. Uvijek i svugdje, on je spreman ići glavom kroz zid.