Bijeg od identiteta // Tijan Sila – Zvjerčica unlimited

Tijan Sila u svom romanu prvijencu Tierchen unlimited pripovijeda o neimenovanom dječaku usred rata u Sarajevu, bijegu u Njemačku, životu među neonacistima i zamkama u pamćenju. Usprkos svemu navedenom, ovo ipak nije još jedan roman tzv. migracijske književnosti.

Prema teoriji semiotičara Lotmana, narativni su tekstovi sadržajni kada junak kao nositelj radnje prelazi neke granice. Junak radnje mora kršiti norme i pravila ili pak prekoračiti topografske granice kako bi tekst postao sadržajan i vrijedan pripovijedanja. Izlaženje iz okvira je ono što u suštini tekst čini zanimljivim. No, što se dogodi ako se tekst sastoji samo od tog prelaženja granica? Ne bi li tekst tada trebao prštati neizvjesnošću i napetošću i očarati čitatelja u toj mjeri da bi ovaj knjigu morao progutati u jednom dahu? Tijan Sila u svom debitantskom romanu Tierchen unlimited ulazi u ovaj smion eksperiment i grandiozno posrće u svojim nastojanjima, unatoč činjenici da su prisutne sve predispozicije za stvaranje zanimljivoga štiva. 

Mladi neimenovani pripovjedač u prvom licu odrasta u ratom pogođenom Sarajevu. Mira se iz nekih dalekih vremena sjeća samo mutno i u obrisima. Odavno se pomirio sa situacijom i pokušava voditi normalan mladenački život usred bombardiranja, gladi i nasilja. Razmjenjuje računalne igre i stripove sa svojim prijateljima, sanjari o djevojkama iz susjedstva, prisjeća se borbi s dječacima iz susjednih četvrti. Da ovaj život u ratu nije sasvim normalan pada mu na pamet tek kada roditelji bježe s njim u Njemačku. Tamo gorko shvaćaju da u Njemačkoj život nije lakši, naprotiv. Započinje borba za priznanjem. Pripovjedač jedva dospijeva na studij, ali time dospijeva i u svijet kriminala. Ponekad provaljuje u kuće ili vozi neonaciste u ukradenom autu. Da stvar bude još apsurdnija, pripovjedač biva također priveden u sklopu istrage Saveznoga ureda za zaštitu Ustava gdje radi njegova nekadašnja školska kolegica za koju se ispostavlja da je neonacistkinja i pod krinkom studija germanistike nadzire studente ljevičare.  Radnja u romanu je vrlo jednostavno strukturirana i ove već spomenute male anegdote se pripovjedač trudi iznijeti u obliku povezane priče. Povremeno se prisjeća događaja iz mladosti u Sarajevu,  tučnjava ili pak ljubavnih avantura s djevojkama čiji je brat uvijek neonacist. Nit koja priče povezuje je izrazito tanka i te anegdote su zapravo samo labavo isprepletene i kronološki nelinearne. To ne mora nužno biti loše, budući da ovaj narativni stil stvara svojevrsnu opuštenost u pripovijedanju koja se vrlo dobro prilagođava tijeku čitanja. Tehnika snažno podsjeća na mozaičko pripovijedanje Kempowskog u djelu Deutsche Chronik u kojemu anegdote i priče prikazuju relativno normalnu mladost usred ratnih previranja Drugoga svjetskog rata ili pak na pripovijedanje Saše Stanišića u romanu Uoči slavlja gdje su fragmenti također sredstvo korišteno u svrhu oslikavanja svakodnevice malenoga sela kroz priče i sudbine njegovih stanovnika. No, spomenuta obojica imaju jasnu prednost nad Silom —  njihov mozaik doprinosi dojmu koherentne i skladne pripovjedne cjeline.

U ovome se romanu pripovjedač ne razvija i dublje ne promišlja o događajima u svome životu.  Bez obzira na to pripovijeda li o svom djetinjstvu u Bosni, djevojkama ili pak o svojim kriminalnim djelima, on uvijek ostaje ona ista figura koja ni sebe ni svoju okolinu dublje ne analizira.  Potpuno je izostavljena dublja struktura karaktera. Pripovjedač u svakom trenutku ostaje plastična, neodređena karikatura s kojom se čitatelj nema potrebu poistovjetiti. Čak ni možebitna objašnjenja zašto je pripovjedač takav kakav jest ne dolaze od njega samoga, već mu ih serviraju drugi likovi. Rat ga je valjda toliko istraumatizirao da je neizbježno postao slabić, kukavica i sitni kriminalac. Ta se pretpostavka nameće kao klišejasto tumačenje, ali je zapravo i jedino koje čitatelj može izvući. Autor nam ostaje dužan objašnjenja koja je konkretna trauma obilježila pripovjedača, osim ako je njegova inicijalna ideja bila da je svaki oblik rata trauma. Takvo bi opravdanje svakako bilo zamislivo i smisleno, ali samo ukoliko bi autor stvorio karakterne kontraste koji bi podržali ovaj zaključak. No, pripovjedač ostaje svakom trenutku isti — bilo u Bosni ili Njemačkoj. Gubitak domovine je pripovjedača doveo do apsurdne egzistencije. Domovina mu nije oduzeta bijegom iz Sarajeva i odvajanjem od toposa, već mu je oduzeta u ratu, sve blisko mu je otuđeno. Život u ratnom Sarajevu je apsurdna mješavina svakodnevnoga i ratom izopačenoga, a to se potom u potpunosti reflektira na identitet pripovjedača, barem na ovo površno što čitatelj može identificirati kao identitet. 

Središnja konstanta koju čitatelj identificira u pripovjedačevu životu jest bijeg. On ne bježi samo iz Sarajeva, on neprestano i u Sarajevu bježi od djece iz susjednih četvrti i pred granatama. U Njemačkoj je također bijeg sveprisutan: od braće ili očeva svojih djevojaka, od bolesti svojih roditelja, s mjesta koje je opljačkao. Bježi bez plana u svoj svojoj apsurdnosti postojanja. Bježi od sebe, od drugosti koja prodire u njegovo postojanje.  Uz bijeg, konstantni su i nasilje te kukavičluk. Djeca su se u Bosni tukla gotovo na mrtvo ime i zlostavljala slabije poput Janeza dok pripovjedač stoji i gleda. Ovo snažno podsjeća na novelu Güntera Grassa Katz und Maus, gdje se također nasilje odrasloga svijeta prenosi u dječji svijet. Djeca su i u Silinim i Grassovim tekstovima projekcije ratom obilježenoga svijeta odraslih.  Razlog zašto Sila u svojoj metodi za razliku od Grassa posrće, jest što se čini da je svaka upotreba nasilja potpuno nasumična i repetitivna, a i neke likove uvodi samo u svrhu premlaćivanja ili seksualnog zlostavljanja.  Nakon što tu svrhu ispune, oni nestaju iz fabule i iz svijesti pripovjedača. I sami prijelomi fabule epizodama nasilja učinjeni su naglo i na silu, a ne služe višoj narativnoj svrsi, već su ispripovijedani u svrhu samih sebe i time postaju lišeni svakoga smisla. Tovrsno probijanje norme se neprestano ponavlja. Autor se ni na koji način ne trudi mijenjati epizode, one uvijek slijede isti obrazac, samo s tom razlikom da nasilje u Njemačkoj provode neonacisti. U Silinom romanu je svaki Nijemac ili neonacist ili pak rođak onoga koji odobrava nacističko ponašanje. Tako su neonacisti ubijeni u ratu Bosni u svojim obiteljima i dalje veličani i obožavani poput svojevrsnih mučenika. Naravno, to bi trebala biti kritika roditeljske generacije koja djecu prepušta samima sebi  i zapravo ih nije briga za radikalna razmišljanja. Čak i sam pripovjedač pronalazi optužujuće riječi za svoje roditelje koji su jednostavno odlučili otići u Njemačku, a da prije toga nisu razgovarali s njim. Pripovjedač je siguran da bi, da su ostali u Bosni i preživjeli rat, imali bolji život nego u Njemačkoj. On, baš kao i neonacisti, pripada generaciji onih koje su roditelji ostavili na cjedilu. Međutim, nakon što je natuknuta, i ta ideja odmah blijedi. I ona je, baš poput epizoda nasilja, uvedena isključivo za cilj samoj sebi, kao model objašnjenja koji na kraju nije razrađen i ne donosi nikakve konkretne posljedice ili zaključke. Ne dolazi ni do sukoba s roditeljskom generacijom ni do dublje refleksije.

Svi likovi i njihovi međusobni odnosi su vrlo slični, tako da nije važno razgovara li s Melanie, Leonie ili Sarah, one su sve preslike iste figure. Ne pomaže ni činjenica da Sila pokušava biti duhovit i pripovjedača tjera da se spotiče iz jedne groteskne situacije u drugu. Iako humor jest uvijek stvar ukusa, ovdje se koristi grub i neujednačen primitivan, fekalni humor. Tako djevojka iz ljutnje prdi u usta svom dečku neonacistu, a pripovjedač se u jednoj epizodi olakša na blok za crtanje svoje sustanarke. Sila neprestano oscilira između obrazovanog i formalnog te modernog, žargonskog jezika mladih, prepunog pejorativnih izraza i vulgarizama. S jedne strane djeluje uzvišeno te ponekad čak i arhaično, a s druge strane nezrelo i potpuno neprimjereno. Pripovjedač se tako čak u istim govornim sekvencama bori frazama izrazito formalnoga jezika i potom gruboga slenga. Ova jezična zbrka na mjestima je jedva podnošljiva i doima se nespretnom.

Sila romanom Tierchen unlimited prelazi granice i dokazuje da se zaista u svakom od aspekata teksta može izaći iz okvira. Grubim jezikom, groteskom i izopačenošću izlazi iz ladice obične migracijske književnosti. Likovi ili ne pripadaju tipičnim političkim profilima ili su pak stereotipne karikature, a svi istovremeno kod čitatelja prizivaju simpatije, ali i indiferentnost. Naime, izbjegavaju svaku identifikaciju. Kraj romana ne predstavlja završetak, nema razvoja ni radnje ni likova, sve su samo asocijacije. Iako se čitatelj kroz roman nauči nositi time, ipak neprestano traži objašnjenja i barem na kraju očekuje neko razrješenje. No, kada zatvori knjigu, ostaje praznih ruku.