Dinko Kreho – Bio sam mladi pisac

beleške sa margine Misli povodom

Djelo Bio sam mladi pisac Dinka Krehe zbirka je eseja nastalih, kako to sam autor ističe, u razdoblju između 2013. i 2018. godine. Nevjerojatno mi je drago da nisam pratila Dinkov rad i da sam ga kao autora prvi put doživjela kroz upravo ovako uređenu zbirku i zaokruženu priču.

Autor se u ovoj knjizi, iako tek u ranim tridesetima, dotiče pitanja iz nekih svojih prošlih života kada je bio “dečko koji obećava”. Otkriva je li uslijed silnih preispitivanja i kontekstualiziranja vlastite pozicije na kraju postao pisac i što mu to kao pojam znači. Intimno, suptilno intelektualno i nimalo pretenciozno oslikava nam motor svoje „jugonostalgije” i progovara o književnosti impresivno se poigravajući raznim stilovima i jezikom. 

bio sam mladi pisac

Naše jugoslavensko

Iako jest riječ o svojevrsnoj (dakle nimalo naivnoj) jugonostalgiji, ovo zasigurno nije sentimentalno, klišejasto ni srcedrapajuće djelo o jugonostalgiji kakva nas već predugo vuku za rukav kada prebiremo po policama knjižara, koja nas oblijeću na portalima, pune novinske kolumne i kakva ovdašnje zagrižene jugonostalgičare uveseljavaju poput stripova o Garfieldu u dosadnim tjednicima. Ovo također nije ni još samo jedna u nizu knjiga koja bi stranim promatračima pri čitanju izazvala kulturološki šok i nas s Balkana bacila u polje u kojem rastu neki čudni fenomeni i hibridi kakvih nema u Europi. Ali opet, ne radi se ovdje ni o frontalnoj kritici jugonostalgije, daleko od toga. 

Činjenica jest da je knjiga prožeta tom idejom. Ne direktno i eksplicitno u svim esejima, već kao misao koja se skriva u pozadini iza svakoga od tekstova. Naime, Kreho se već unaprijed pobrinuo da ta ideja a priori čuči u čitatelju i zbog toga ju (slučajno ili namjerno) ističe već na prvoj strani svoga predgovora. Tako da ona zbog toga pomalo fantomski lebdi u svijesti čitatelja, ali tematski nije iskorištena na onaj passé način koji je starija generacija odavno istrošila, potrošila i još nekoliko puta potom silovala. Ovog vještog pisca zanimaju potencijali jugonostalgije, Jugoslavija kao kulturna cjelina, njeni aktivni, emancipatorski i kontrahegemonijski potencijali. Njega zanima stvarnost i istina sagledana kroz oči uvjetno rečeno „naše generacije”. On se dotiče i opipljive, racionalne sadašnjosti i razborito gleda prema naprijed i oko sebe, a ne samo u retrovizor. 

Kreho koristi ne samo termin „naš” jezik, on zaista i koristi taj „naš” jezik kao oruđe za stvaranje „naše” književnosti. U kontekstu nekih zastarjelih (ali dobro ukorijenjenih) tumačenja i njega samog bi se dalo svrstati u okvire interkulturne književnosti i moglo bi ga se nazivati višepripadnim ili pak međupripadnim. Ali on je, kao i jezik kojim piše — naš, bez navodnika i definicija, jednostavno naš. Time mijenja tokove u zastarjeloj periodizaciji jugoslavenske književnosti koja je obično završila ili kao periodizacija, odnosno povijest zasebnih nacionalnih književnosti ili bi pak u pokušaju stvaranja neke jedinstvene povijesti južnoslavenskih književnosti (da, u množini) ostala samo ideja na koricama, krinka iza koje bi te književnosti ponovno bile oštro podijeljene, a ovi višepripadni i međupripadni pisci silom ubacivani u neke čvrste okvire (iz kojih su naočigled iskakali) ili bi pak ostajali na margini. Srećom, Kreho je pisac koji nam ovom zbirkom daje čvrsti dokaz da neće ostati na margini, čak i ako bi ga se tamo silom guralo.

dinko kreho petra bolić

Medijska teorija i puno više

Iako se autor pokušava ne oduprijeti, nego silom izvući iz ralja akademskog pisanja, implicitni intelektualac je prisutan u svakom eseju, svakoj rečenici i svakoj riječi ove zbirke. Gotovo da diše i iz praznina između riječi, iskače čak i s margina. Ni Brecht ni Benjamin autora ovog kalibra ne bi odbili primiti u svoje društvo i on bi zasluženo mogao dobiti mjesto u modernoj postjugoslavenskoj medijskoj teoriji. Slično kako ga koristi Brecht u svojoj radijskoj teoriji: suptilno i nimalo pretenciozno, ali opet tako bogato, cjelovito i intimno kao Šteger u Berlinu — Kreho svog implicitnog intelektualca skriva iza znakova i površine, umata ga u celofan koji je za neke čitatelje mutan, a za druge potpuno proziran i od njih traži samo da ga se odmota. Jer on je tu, otvara se i samo čeka da bude otkriven. A u tom odmotavanju i skidanju vela leži najveći čar ove zbirke — u osobnom, intimnom i iskrenom subjektu koji čitatelja potom prožme i kojega čitatelj osjeća svim svojim čulima i dugo nakon što zatvori knjigu.

 

Kako je Dinko ubio kritiku

Kreho je ovime kritiku rasturio na pozitivan način, jer je ovo bez ikakve zadrške vrhunsko remek djelo suvremene postjugoslavenske književnosti i to su dosadašnji tekstovi o ovom djelu i potvrdili, ali je označio i smrt kritike. I to ne mislim na onaj način o kojem je o kritici pisano od 65. strane, njenoj transpoziciji i transformaciji, već o kritici koja bi se ticala konkretno ove knjige. 

Pisac koji je sebi u kratkom predgovoru naslova O knjizi dao i kritiku i interpretaciju i rezime djela ne treba kritičara. Moj je posao završen čitanjem knjige. Cijelo djelo jasno dopire do čitatelja, zaokružena je priča i nema prostora za komentar osim za bacanje istrošenih floskula i pisanje oda ovakvom umu. Može se eventualno ponuditi neki slabašan osvrt ili recenzija, ali teorija i kritika u ovom slučaju nisu svrsishodne. Jednostavno je i jasno. Zatvoriš korice i sapienti sat. Sve više od piščevih riječi je suvišno i može samo prijeći u pisanje hvalospjeva, kritičaru drugo (u ovom slučaju) ne preostaje.

Zbirka Bio sam mladi pisac izdvaja se iz mutne bare suvremene postjugoslavenske književnosti. Nadam se da dolazi razdoblje u kojem će se baš ovakav jezični izražaj smatrati “sažetim jezičnim izrazom” i da smo porazbijali sve šalice kave koje stoje u praznim hotelskim sobama i prevazišli vrijeme u kojem su riječi ništa i nemaju smisla. Jer ovo je književnost. Ili bi barem trebala biti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *