Kada se fikcija otre o stvarnost // Saša Stanišić – Herkunft

beleške sa margine Misli povodom

Herkunft je roman u kojemu Stanišić isprepliće vlastita sjećanja iz djetinjstva i mladosti s obiteljskim anegdotama i bosanskim mitovima. Pripovijeda o zmajevima i svetome Georgiju, o baki Mejremi koja je iz graha gatala budućnost, ali i o pradjedu Sulji, splavaru na Drini koji navodno nije znao plivati. Svoju priču Stanišić piše i kako bi se borio protiv zaborava. Autor ispunjava praznine u obiteljskim pričama koje dementna baka Kristina više ne može popuniti. Svojom grandioznom narativnom vještinom autor iznova gradi priču o svojoj obitelji poput slagalice sastavljene od vlastitih sjećanja, pronađenoga i fiktivnoga. A porijeklo? U selu gdje na svakom drugom grobu piše njegovo prezime, rođacima je neupitno da on od tamo potječe, dok je za pripovjedača to pitanje mnogo kompleksnije. Porijeklo ostaje konstrukt. Poput kostima koji se jednom navuče i potom zauvijek nosi.

saša stanišić

One zaista dobre knjige ideju prenose preko forme. Stanišićev Herkunft neminovno pripada upravo takvima. Baš poput njegova drugoga romana Uoči slavlja, ni ovaj roman nije linearno ispripovijedan, već je sastavljen od komadića, fragmenata i mnogih, na prvi pogled jedva razbirljivih niti među njima. Čitatelj je pri čitanju u neprestanoj potrazi za mjestom gdje se svi elementi priče mogu približiti, spojiti, povezati u jasan mozaik, točku pomirenja i jasnoće. No, u toj bi potrazi čitatelj lako mogao pomisliti da i porijeklo samo po sebi kao fenomen i jest nešto takvo, čvrsta točka iz koje život biva pokrenut i dalje razvijan, ali upravo je ta ideja gotovo dijametralna onomu što autor u ovome romanu razrađuje. On s nevjerojatnom lakoćom i samo naizgled vrlo labavo povezuje male prozne crtice, krhotine sjećanja, bilješke te esejističke minijature i slaže ih u nešto što bi se moglo nazvati obiteljskom životnom pričom ili čak smjestiti u žanr obiteljske sage, ako isti shvatimo ponešto fluidnije i otvorenije.

Stanišić pametnim trikovima i odstupanjima od tradicionalne pripovjedne forme izbjegava egzistencijalnu pompoznost kao primarnu i jedinu temu ovoga romana i odbija se baviti se osnovnim pitanjima odakle smo i kamo idemo. To je uspješno rezultiralo ponajviše upravo uvođenjem fiktivnih elemenata u djelo, odnosno onim elementima koji su posuđeni iz mašte i koji su u djelo put našli iz života bajki i priča usmene predaje. Odabir vlastite avanture u posljednjem dijelu ovoga romana u kojem čitatelj sam odlučuje kako će se zaplet razvijati i završiti, djelo u potpunosti otvara čitatelju i dobar je način uklanjanja i potpunoga odvajanja od nekih sudbinskih i povijesno točnih činjenica i završetaka.

Upravo tim potpunim otvaranjem prema čitatelju na kraju romana, autor iza sebe ostavlja sve činjenice i potpuno se odriče fakcije. U trenutku kada se pripovjedač i baka potajno iskradu iz staračkoga doma kako bi krenuli u potragu za djedom i mitskim zmajem koji živi u legendi, ali i u planinama u domovini. Autor nas vodi u igru, navodi nas da odabiremo puteve kojima on i baka prolaze i tako listamo unatrag pa opet unaprijed i završimo njihovu priču na (uvjetno rečeno) svoj način. Pa ipak, ova će interaktivnost rijetko koga ostaviti ravnodušnim prema ostalim ishodima priče i jedva da će itko dopustiti odvratiti se od istrage svakoga mogućeg ishoda. Na kraju, zaista se možete vratiti nekoliko stranica ili samo par koraka unatrag onoliko puta koliko želite i započeti novu avanturu. Jasno je da u životu ovu priliku ne možemo dobiti i to je poruka koju nam autor implicitno došaptava pri istraživanju.

Pripovjedač nas je odveo do samoga korita i izvora iz kojeg su potekli njegovi preci, maloga sela u bosanskim planinama na čijem groblju svaki drugi nadgrobni spomenik nosi njegovo ime. Pije iz izvora kojega je otkrio njegov djed, s pogledom na šume u kojima je nekad tražio gljive i ubio prvog medvjeda. Da, to bi bila pak zasebna i zaista posebna priča. Ali Stanišić također piše o ideji kako je opsjednutost pripadnošću, nasljeđem i porijeklom postala eksploziv koji je raznio lijepu, u ovom trenu naizgled utopijsku ideju o jugoslavenskoj multietničkoj državi. Roman je to i o nenamjernom grijehu samoga bivanja i o protjerivanju iz raja nevinog djetinjstva. Gmazovi su životinje na njihovim obiteljskim grbovima. Zmije su te koje se u romanu javljaju kao lajtmotiv koji gmiže knjigom, one se stežu oko scene iskonske ljubavi među roditeljima i nadolazećeg rata i iz njih se rađaju riječi zbog kojih strah poprima stvaran oblik. Izrodi su to iz pakla, a istovremeno i čuvari prolaza u carstvo mašte i pjesništva.

Drugi je lajtmotiv u ovome romanu zasigurno Aralova benzinska postaja. Liminalnost gdje vizija multietničkog razumijevanja i suživota još uvijek nije umrla. Ideal multietničke države spas je pronašao upravo na staroj, istrošenoj benzinskoj postaji na rubu periferije Heidelberga u Emmertsgrundu gdje je obitelj završila 1992. godine nakon bijega. Ovdje, na neutralnom terenu,  svojevrsnom trećem prostoru okupljali su se baš svi – Bosanci, Turci, Talijani, manjinski Nijemci iz Rusije i Poljske, ali i oni „pravi”, rođeni Nijemci. Povod su im bili razgovori o treninzima, autima, njemačkoj reprezentaciji, vojnoj obvezi i ljudskoj reprodukciji. Kako i sam pripovjedač kaže, u dobrim se danima moglo vidjeti do Francuske, a u lošim se danima moglo naći pred pištoljem. U obližnjim je vinogradima mladoga Sašu djevojka upoznavala s njemačkim jezikom, a divljenje novim jezikom i njegovim riječima proteže se kroz cijeli roman. Kroz niz sretnih slučajnosti koji su uključivali pažljivoga učitelja i izrazito humanoga službenika u imigracijskom uredu koji se bavio prezimenima koja počinju slovom S, pripovjedačev je put vodio upravo do tog balkona u hamburškoj buržujskoj četvrti gdje i piše knjigu o svom porijeklu. U tom romanu njegov život i postojanje poprimaju čvrste obrise, dok se bakin život polako gasi. Tuga i sreća nekako u ovoj (a možda i svakoj?) priči idu ruku pod ruku. Stanišić je bio taj koji je imao sreće. Njegovi se roditelji neprestanu probijaju kroz život i nastavljaju bježati u SAD upravo neposredno prije nego im zaprijeti deportacija. Pripovjedača vjerojatno protuotrov vlastitoga materinskog jezika štiti od zmijskih ugriza vlastite prošlosti.

U posljednjih nekoliko godina, izraz memoar etablirao se za knjige koje svoje teme pronalaze u vlastitom životu autora im. No, ono što piše Stanišić odbija se saviti pod pojmom žanra ili uklopiti u trenutne trendove. Njegova poetična Aralova benzinska pumpa natapa utopiju izrazito kondenziranim materijalom književnosti koja postaje katalizator preobrazbe na putu prema svijetu u kojem pripadnost više nije uvjetovana pitanjima porijekla. Svaka je prošlost dobra samo onoliko koliko može pomoći pri produktivnom stvaranju sadašnjosti. Kao što je već spomenuto, o tijeku priče odlučuje čitatelj koji neprestano povezuje i pronalazi niti među fragmentima i koji na kraju može sastaviti vlastitu verziju iz nekoliko ponuđenih ishoda koji ga vode na daljnje moguće ishode. I upravo time forma postaje model izražavanja glavne ideje ovoga romana. Sudbina je u našim rukama. Na nama je što će rezultirati iz iskušenja koje su pred nas postavili naše porijeklo, domovina i identitet. Nismo unaprijed njima određeni, odmakli smo se od herderovskoga modela kulture i granice postaju sve poroznije. Autori poput Stanišića kroz svoje  protagoniste zagovaraju ideje o transkulturnosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *