Novo otkrivanje jezika // Jana Radičević – Ako kažem može postati istina
Valja istaknuti odmah na početku: mlada crnogorska pjesnikinja Jana Radičević i njena zbirka „Ako kažem može postati istina“ predstavljaju dokaz da nije sve već iskušano i da je krivo shvaćanje koje tvrdi da su mogućnosti kretanja u jeziku i smislu iscrpljene i dovedene do krajnjih granica. Već sam naslov zbirke otkriva jedan pomalo obnoviteljski pristup jeziku, a poetski iskaz sintetizira različita iskustvena područja i različite govorne razine. Jezik ovdje nije podvrgnut standardnim komunikacijskim shemama, nego se i nanovo otkriva njegova zvučna i grafička realnost. obično ide lakše bez osjećaja odgovornosti/još imam vremena da se predomislim/da im prepustim sve/da, ta stvar s pisanjem, nema ništa, sem riječi kaže u pjesmi „dijalog“; a upravo se riječima u ovoj zbirci pristupa na izrazito eksperimentalan, istraživački način. Autentičnog izraza, pjesnikinja ovdje pokušava, i uvelike uspijeva, odraziti fenomen vlastitoga vremena. Vladimir Arsenić u pogovoru ističe da je ovo svjesno neoavangardna poezija za 21. stoljeće – i uistinu, pojedini stihovi u ovoj knjižici kao da obnavljaju neka od radikalnih iskustava avangardne razgradnje jezika i tradicionalno skrojenoga pjesničkog teksta te zadiru u područje iskustva koje je dosada bilo malo obrađivano. Naime, (re)kreira se sama struktura svijeta kojega oblikuju ekrani i društvene mreže; prikazuje se nemogućnost bijega od raznoraznih suvremenih „blagodati“ tehnologije i „beneficija“ koji oni donose. Pri tome će pjesnikinja unijeti u stihove leksik i izraze koji su svojstveni virtualnom životu i stvarnosti, a sveukupan dojam rezultira poražavajućim osjećajem distance (u zadnje vrijeme jako popularna riječ), distance između nas i stvarnosti, distance među nama samima. Zamjetna je autoričina svijest o „pravljenju“ pjesme, o stvaranju konstrukcija različitih, naoko paradoksalno suprotstavljenih elemenata. Naići ćemo i na pjesme u kojima se nalaze linkovi internet stranica, brojevi računa, različite formule, natpisi sa proizvoda, reference na pop kulturu… Nemoguće je oteti se dojmu svojevrsnoga zatvaranja kruga avangardne tradicije, sjetimo li se primjerice motiva, stilskih postupaka i načina korištenja tehničkih i industrijskih novotarija kod avangardnih autora početka 20. st.; futurista i dadaista (uostalom, pjesma pod naslovom „meta data“ predstavlja kaos računalnoga jezika). Dakako, valja imati na umu da takvi pokušaji u današnjem vremenu ne mogu imati identičan žar i značenje kao što su imale povijesne avangarde.
Izrazito je prisutna ironija u prikazivanju suvremenoga i njegova utjecaja na našu izgradnju, a jezik je skupa tečnost kojom samo pokušavamo imenovati i spoznati, jer je cijena napretka korištenje riječi i izraza koji nam ne znače ništa i putem kojih ne otkrivamo niti spoznajemo svijet na pravi način. Virtualna stvarnost ima prednost nad „prirodnom“ stvarnošću, koja je doživjela pad vrijednosti u novijem dobu. Kako funkcionira izgradnja sebe? Onako kako virtualni uspjeh diktira i zahtijeva – ljušture smo bez nutrine, pristajemo biti etikete na kojima stoje deklaracije o uspješnosti i informiranosti: hsu ima 14 i čita hegela/ne kažem i da razumije ( →google: How To Fake Your Way Through Hegel)/hsu je guglala zato je u prednosti/što prije počnemo…
Analizirajući i razotkrivajući vizualnu kulturu koja nas ubija (biti srećan značilo bi isključiti se s društvenih mreža, navodi u pjesmi „korekture zabluda“) mogli bismo govoriti i o svojevrsnoj angažiranosti mlade pjesnikinje. Prisutna su tako sitna zapažanja o konzumerističkom životu, običajima toga života i ulogama koje određuju ravnotežu tijela. Gotovo konceptualnoga ustroja, u ovoj zbirci ništa nije prepušteno slučaju. Pred sam kraj zbirke pojavljuju se pjesme koje su i izrazom i tematikom u raskoraku od ostatka; naime, pjesme koje evociraju uspomene na djetinjstvo i život u njemu. Dominantni su likovi bake i djeda, a svojstven im je smiren ton, obiteljska sigurnost, „pojednostavljen“ jezik dugoga stiha koji kao da poskakuje u prostoru i vremenu. U odnosu na ostale pjesme u zbirci, pjesme ove tematike kao da su eskapističkoga karaktera (prizivaju dojam pjesme „Fern Hill“ Dylana Thomasa), bijega u kakvu – takvu sigurnost i nemaju šizofrenu atmosferu kao ostatak zbirke (npr. jedna nosi naslov „kako se sačuvati od svega“). Ipak, kao da i u takvim pjesmama postoji nešto prijeteće što vreba ispod površine.
Poezija Jane Radičević na sebi svojstven način opisuje vanjsku i unutarnju čovjekovu stvarnost. Njen poetski tekst i jezik od kojega je sastavljen (bez obzira na određene nedostatke) je dinamičan, pulsira; a zahvaća čestice stvarnosti i pri tom nam ih predočava bez izmjena ili uljepšavanja. Stihovi funkcioniraju bez velike deskripcije, odmah se prelazi na stvar, zazvuče tako jezgrovito i efektno, a opet svježe i poetski nenametljivo; prirodno. Bez ustupaka i podilaženja, jezik ovdje nije steriliziran. Karakteristični su i nerijetko neobični naslovi pjesama, npr. „megalodon lantimos u epizodi čerečenje psihe i jezik kao smicalica, ogledi“, „nešto kao weekly activity report“, „direravangardna“…
Pogrešno bi bilo navesti da je ova poezija nastala ni iz čega; moglo bi se tražiti i govoriti o utjecaju npr. angloameričke postmoderne tradicije, uz već ono spomenuto o nasljeđu avangarde. Ipak, i s određenim manama (pretjerana zagušenost idejama i imenima, u određenim pjesmama prevelika težnja da se „nešto kaže“), zbirka koja zaslužuje visoke ocjene, a autorica pozorno praćenje daljnjega rada.