
Sabrana poezija Milana Milišića
Prije nekog vremena u ruke mi je došao prvi tom sabranih pjesama Milana Milišića. Obimna, tvrdoukoričena knjiga izašla je u izdanju Kulturnoga centra Novoga Sada 2017. god. Riječ je o prvoj knjizi u ediciji Kapital, gdje su objavljeni i sabrani poetski tekstovi Aleksandra Ristovića i Vujice Rešina Tucića. Prema svjedočenju urednika i priređivača ove edicije, Alena Bešića i Marjana Čakarevića, cilj je predstaviti cjelokupna djela značajnih suvremenih proznih i pjesničkih autora čiji su uradci danas teško nabavljivi ili su pomalo pali u zaborav. U slučaju pjesnika Milišića vrijedi i jedno i drugo, a ovo izdanje okuplja sve za pjesnikova života objavljene zbirke, kao i neke koje su bile pripremljene za tisak ali su objavljene posthumno, uključujući i zbirke pjesama za djecu.
Ali tko je Milan Milišić? Pjesnik, pripovjedač, esejist, dramaturg, prevoditelj; rođen u Dubrovniku 1941., školovan u rodnome gradu i na Filološkom fakultetu u Beogradu; sukladno svojoj boemskoj i buntovnoj prirodi dio mladenačkih godina provodi u Londonu (prema legendi, da bi izbjegao služenje vojnoga roka), uz književni rad obavljao je i novinarski posao na radiju, predavao neko vrijeme na njujorškom sveučilištu, a radio je i kao vozač taksija. Ove kratke biografske zanimljivosti zaključuje, na žalost, podatak da je Milišić poginuo 5. 10. 1991. tijekom granatiranja Dubrovnika. Opet prema legendi, prva je civilna žrtva granatiranja.
Upravo je Milišić primjer književnika čija smrt utječe na recepciju i valorizaciju njegova djela, i u toj se smrti očituje sva tragikomičnost ovih prostora, naroda, sudbina i književnosti. Iako već za života priznat i cijenjen, veća je recepcija izostala i Milišić još nema mjesto u kanonu kakvo zaslužuje. U posljednjih se par godina, istini za volju, u pojedinim časopisima moglo pronaći tekstova o važnosti njegovoga djela i koji stručnije analiziraju njegovu poeziju; međutim, pjesnikov rad još ostaje nepročitan i nedovoljno vrednovan. Netko zloban bi vjerojatno naveo činjenicu da je Milišić po nacionalnosti Srbin, i da ta činjenica jest „remetilački faktor“, što smeta i Jednima i Drugima (da se, koristeći ove izraze, referiramo na njegovu pjesmu Stihovi za pomirenje). Jedni ne mogu prijeći preko činjenice da „nije naš“ i o njemu im je lakše šutjeti (paradoksalno, ono malo „života“ što ga ima u povijesti književnosti legitimirao je upravo način smrti); dok Drugima njegovo ubojstvo izaziva nelagodu, i tu moraju šutjeti. Kojoj nacionalnoj književnosti pjesnik pripada postalo je važnije pitanje od samoga njegovog djela – k tome, njegovi rani tekstovi i prva zbirka pisani su na ekavici, da bi se kasnije „vratio“ dubrovačkom, ijekaviziranom, standardu. U svakom slučaju, ovo izdanje sabranih pjesama neka bude barem simbolično vraćanje duga pjesniku, budući da predstavlja ono što su pojedini Milišićevi prijatelji i kolege po peru dugo zazivali i očekivali.
Ipak, Milišić je autor čiji opus nije stao nakon njegove smrti. Pjesnik je ne malo puta ostavljao svoje tekstove „da odležu“, naknadno ih prepravljao ili dopunjavao (otuda i anegdota iz druženja s Danilom Kišem koji mu u šaljivom tonu predbacuje da ga treba streljati jer prepravkama kvari dobre pesme). Pjesnikova udovica, Jelena Trpković, sačuvala je njegovu ostavštinu, pa su se pjesničke zbirke pojavljivale i desetljeće nakon njegove smrti. Prva izdana zbirka „Treperenje“ pojavila se 1994. u Zagrebu, (1997. u Beogradu) koju je sam Milišić, prije smrti, pripremio za tisak. Nakon toga uslijedile su „Stvaranje Dubrovnika“ (Sarajevo, 1996.), „Mrtvo zvono“ (Split, 1997.), „Fleka, e“ (Zagreb, 2001.), knjiga pjesama za djecu „Nastrana vrana“ (Beograd, 1995.) te putopisi, eseji i jedan roman.
Svaka čast Luki Paljetku, ali nećemo pogriješiti ako kažemo da je Milan Milišić najznačajniji moderni dubrovački pjesnik. Više je puta primijećeno kako je u svom opusu asimilirao i srpsku i hrvatsku modernu poeziju (Ristović, Slamnig, Dragojević). Njegova prva zbirka „Volele su me dve sestre, skupa“ objavljena je 1970. u beogradskim „Vidicima“, i to bez pjesnikova znanja. Milišićevi su prijatelji, naime, za njegovoga boravka u Londonu načinili izbor iz materijala koji je prethodno objavljen po časopisima. Možda je i to razlog što je ovu zbirku pjesnik u prepravljenom i ijekaviziranom obliku ponovno tiskao 1989. u sarajevskoj „Svjetlosti“; tako, pomalo paradoksalno, ispada da je prva zbirka ujedno i posljednja objavljena za njegova života. Materijal zbirke je u otklonu od tada kurentnog simbolizma na tragu Branka Miljkovića, jer se Milišić predstavlja kao dokumentarni, empirijski pjesnik. Prema riječima kritičara Hrvoja Pejakovića, Milišićeva je poezija obilježena dahom stvarnosti, prianjanjem u ono zbiljsko u raznolikim njegovim manifestacijama. Tematika i pozornost lirskoga subjekta okrenuti su prema materijalnim stvarima koji ga okružuju, pri čemu se osvještava bliskost s njima, i time nadilazi njihova (banalna) upotrebljivost:
Vjerujući u stvari, vjerujem sebi
Da ću ih koristiti do iznemoglosti
(…)
Ali, stvari treba gomilati
Jačati vlasništvo nad njima
Višestruko ih koristeći
Ne zapuštajući ih
Ne rasvojujući
Pjesme prikazuju gradske ambijente, međuljudske odnose (muško-ženski odnosi, s finim prstohvatom erotike; primjerice naslovna pjesma te „Dvije sestre“), a fascinantna je pjesnikova mogućnost pronalaska izuzetnog i sublimnog u tako „svakodnevnim“ situacijama poput boravka na plaži. Motivi gradske atmosfere, kao neizravna posveta Dubrovniku ali i kao slike univerzalnog urbanog toposa, provlačit će se kroz čitav pjesnikov opus. Pri tome treba naglasiti da Milišić neće padati u zamke jeftinoga sentimentalnog prikazivanja grada ili pisanja „trubadurskih“ oda Dubrovniku; atmosfera ulica i naselja i pripadajućeg im života bit će prikazana zbiljski, gotovo fotografski, uvijek bez banalnosti, sa svojim lijepim i ružnim stranama. Stihovi iz pjesme Grad bilježi svoja preživljavanja prikazuju tu urbanu, gotovo paranoičnu, nelagodnu zbilju:
Morina grada bruji, potmulo; hodaju
Ljudi valovi kroz njegove odaje
Bruj opak, bijesan, besnen traje
Ustave, koja briše zavičaje
(…)
Sa zvonicima uzdignutim, pritajene u tami
Kao neodlučni zločinci crkve stoje
Grad zavodi, svodi, i po metodi smrti same
Redovito postavlja časnike svoje
(…)
Već kroz crni puder izbija bljedilo
Pod pritiskom što i od pijanstva je jači
Kao dekolte kafanske pjevačice na izmaku noći
Jutro gradsko nikog više ne privlači.
Motivi i prikazi Dubrovnika, koji su postavljeni na jedan univerzalan urbani nivo, ponajbolje se očituju u maestralnoj zbirci „Zgrad“ iz 1977. U ovom slučaju grad je pozornica na kojoj pjesnik promatra Život, zbilju koja je satkana od svakodnevlja, gdje se spajaju boje, mirisi i zvuci; prikazana je aura, a ne pejzaž grada. Imažistički precizno, očaravajućeg jezika i metaforičnosti, Milišić nam daje ulice, kišu, kuće i naselja, buru, zimsku samotnu melankoliju, ljetnu užurbanost… U „Zgradu“ se nalazi i pjesma Ulica koja će se zvati mojim imenom, u kojoj je sav Milišić; onaj koji se zna igrati riječima, onaj koji osjeća jezik, koji je profan i uzvišen, nježan i grub:
Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju.
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.
Milišić je sklon i narativizaciji pjesme, pri čemu ta narativnost savršeno korespondira s pjesničkim oblikovanjem fragmenata svakodnevnice. Zajedno s tim može se povezati i birani leksik kojega autor nerijetko upotrebljava, kojega podjednako duguje svojem dubrovačkom i beogradskom krugu boravka; služeći se jezičnim kolokvijalizmom i slengom. Nisu usamljeni ni slučajevi neologizama, a radovi koje pjesnik objavljuje u osamdesetima su u svojevrsnom otklonu od ranijih, jer su ranije zbirke, uvjetno rečeno, „poetskije“, značenjski zgusnutije. Naime, u narednim knjigama („Having a good time“, „Mačka na smeću“) autorovo prikazivanje zbilje bit će prožeto humorom, ironičnom igrom i opaskama. Posebice to vrijedi za „Having a good time“ (1981.) gdje je, gotovo na popkulturan način (primjerice sarajevskih Nadrealista, pri čemu Milišićev rukopis ne otklizne u jednostavnost ili plakatnost), ruglu i kritici izvrgnuta kič-atmosfera banalnosti, konzumerizma, potrošačkoga društva, svakodnevnih klišeja.
Milišić će ovdje preuzeti i formu tzv. „light versea“, samo na prvi pogled jednostavne rimovane i ritmičke igre, u kojoj je evidentan stil hrvatskoga pjesnika Ivana Slamniga. Takav, za pjesnika netipičan, stilski pristup savršeno korespondira s atmosferom parodiranja i prikazivanja malograđanštine društva i ljudske gluposti. U zbirci se pojavljuje i sjajna „Sveta nedjelja i drugi“ (koja je, pak, prvi put objavljena u „Živjela naša udovica“ iz 1977., ali se ovdje savršeno uklapa u sveukupan ton zbirke). „Sveta nedjelja“ je konstruirana kao mini-poema, kolaž sastavljen od prikazivanja uredskih zaposlenika, čuvara ulaza, foto-modela u nastanku i njihovu opsjednutost brigama koje oslikavaju konzumerističku svijest i robovanje navici i konformizmu. Zapravo, sve ovdje navedeno moglo bi se uvjetno označiti i kao jedna opća slika cjelokupnoga Milišićeva opusa, jer Milišić je pjesnik brze i pravodobne reakcije na zbivanja i stvari iz neposrednog okoliša; što mu omogućava da reagira u pravom trenutku i svoje pjesme konstruira kao da su zapisi s lica mjesta, kako to navodi Miloš Đurđević u bilješci o pjesniku u svojoj antologiji. Istančanog osjećaja za aktualno, nije se libio progovoriti i o sveprisutnim društvenim anomalijama koje su se pojavljivale u zadnjim trenutcima njegova života (pjesme (Nacija), Psihopatriota, Jednina iz pjesnikove ostavštine koje su objelodanjene u zbirci „Fleka,e“).
Bilo bi zanimljivo vidjeti kakva bi Milišićeva zapažanja o Dubrovniku bila danas, kada je taj grad postao taocem nadirućeg i divljeg turizma. Vjerojatno se ne bi mirio sa situacijama kojima je Grad danas podložen, zadržao bi kritičku i ironijsku crtu; njegovo bi pero oštro zasjeklo u ovu potrošačku stvarnost. Milišićev Dubrovnik, kojega danas ima sve manje, i koji još nema ulicu koja nosi njegovo ime.
Čitati Milišića, da bismo znali vrednovati stvari i mogli biti opčinjeni životnim pojavnostima koji prođu pored nas i na prvi pogled nam se učine beznačajnima, a bez kojih je život, u konačnici, nezamisliv. I koje čine njegovu poeziju.

