Tragovima lisice // Saša Stanišić – Uoči slavlja

beleške sa margine Misli povodom

Uoči slavlja je roman o selu, o sumraku i noći, kronika o sedam stoljeća povijesti i svjedocima vremena. No usprkos očekivanome, slika prizorišta Fürstenfeldea oslikana u ovome romanu lišena je svake seoske idile i romantike. Između uskih se ulica gomila očaj cijele zajednice, skuplja se i strah od promjena te opća potištenost i melankolija. Svatko tko još na početku čitanja sanja o velikim junačkim djelima, najkasnije na polovici romana nasluti da će izostati veliki pripovjedni trenutci i vrhunci. Stanišić se opire svakoj dramatičnosti pa tako čak i ubojstvo, krađa i samoubojstvo dospjevaju samo na margine romana. Pripovjedač nam pred kraj romana daje do znanja da je ovo sve bilo samo uvodno lupetanje. Gotovo polemička izjava, budući da je tim lupetanjem do spomenute izjave ispunjeno gotovo tri stotine stranica. Istovremeno, Stanišić uspijeva iznenađujuće vješto i naizgled bez imalo napora kondenzirati fiktivnu povijest sela i osobne životne i svakodnevne priče likova u atmosferski kolaž koji čitatelja privlači u selo Fürstenfelde.

Drugi roman Saše Stanišića vodi nas u izmišljeno selo u Uckermarku koje nije samo u središtu zbivanja, nego je ujedno i svojevrstan protagonist romana. Slavlje, nagovješteno već samim naslovom romana, tradicionalni je Anindan i velika zabava koju stanovnici sela organiziraju svake godine.

Vjerojatno upravo zbog bosanskohercegovačkoga porijekla autora ovaj njemački roman nije opterećen poviješću, ona ne lebdi u zraku kao stalno upozorenje ili krivnja koja tiho nagriza, ne osjeća se miris nostalgije. Samo dvadesetak i nešto godina nakon pada Berlinskoga zida, područje Brandenburga i bivše Istočne Njemačke i dalje je osjetno slabije razvijeno i turobnije od Zapada, ali u ovome djelu politička prošlost i sadašnjost nisu centralna tema. Stanišić se, za razliku od njemačkih autora poput Thomasa Brussiga, lako može odvojiti od toga tereta prošlosti, budući da ga on ne nosi na svojim leđima i u tome smjeru potom razvija i svoje likove. To čini na potpuno netipičan i neponovljiv način – nesvakidašnjim pripovijedanjem punim dosjetki i inovacija. Usredotočen je na individualne sudbine i osjetljivosti stanovnika ovoga polagano umirućega sela, a upravo nam kroz više perspektiva popriličnog bizarnih i netipičnih likova oslikava neočekivano skladnu cjelinu. Praznine popunjava  povijesnim događajima i crticama iz pažljivo očuvane arhive ove male zajednice.

Roman, koji je podijeljen u pet dijelova, ispripovijedan je na tri razine. Glavnina romana se odnosi na dvadeset i četiri sata prije i za vrijeme Anindana 2013. pripovijedanjem iz kolektivne mi-perspektive koja obuhvaća cijelo selo, a svaki je pojedinac zapravo jedan od protagonista, malen i kamenčić posve individualnih obrisa u velikom mozaiku. Javljaju se likovi poput bivšeg vojnika koji mora zaraditi nešto sa strane kao umirovljenik i teži biti neoliberalni glasač. Ili pak poštar koji čak i nakon pada zida naravno čita poštu cijele seoske zajednice, a predano se usput posvetio i uzgoju pilića. Tu je i devedesetogodišnja slikarica na čijim se uljanim slikama preslikavaju prizori iz seoskoga života. Jedna od njenih slika poznata je pod nazivom Neonacist spava, navodno jedini, kako saznajemo, politički zbunjen u selu. Javlja se i stari skelar, u čijem je dnevniku kroz desetljeća zabilježeno samo sedam putnika od kojih je jedna i Angela Merkel. Na kraju se iznenada pojavljuju dva neobična mladića koji govore u rimama, što je uistinu začuđujući stilski postupak ovoga kreativnog autora i jasno nam je da čitatelja pokušava pridobiti upravo suptilnim smislom za humor i velikim spisateljskim talentom u ovome zaista nekonvencionalnom romanu. Prevoditeljica Anda Bukvić Pažin i na ovim dijelovima sličnima rapu ponovno pokazuje svoj nevjerojatan prevoditeljski talent.

Ova višeslojna pripovijest strukturirana je kao niz kratkih, u početku naizgled nepovezanih fragmenata koji tek postupno otkrivaju unutarnje reference, a zatim se djelomično nadopunjuju. Paralelno sa „stvarnim pripovijedanjem“ pripovijeda se i o lisici, čija slika također krasi i naslovnicu knjige i o njenom neprestanom naporu da krade jaja od uzgajivača pilića. Ova priča kojoj je lisica protagonistica također je fragmentarno raspoređena u obliku mnogih kratkih epizoda kroz cijelo djelo i usputno se ponekad dotakne i ljudskih sudbina. Uoči slavlja u mnogočemu podsjeća na roman Biljard v Dobrayu Dušana Šarotara. Iako ovaj roman nije smješten u povijest nego se u njemu s poviješću samo usput „koketira“, oba djela povezuje fragmentarnost, otklon od linearne konstrukcije te pojava nekoliko protagonista od kojih su svi opisani kroz svakodnevne događaje – male individualne sudbine naizgled neobičnih i nesvakodnevnih ljudi, u oba romana međusobno na prvi pogled nespojivih, ali zapravo neraskidivih životnih sudbina.

No čime se uopće odlikuje pripovjedanje u epizodama i na više razina, ali i kroz više likova? S jedne strane takvo pripovijedanje razbija pripovjednu strukturu, stvara fragmente koji ruše tradicionalne, jedinstvene i linearne pripovjedne cjeline, ali time stvara i opasnost od iritiranja nekoncentriranog čitatelja. S druge strane je, pak, riječ o narativu povezivanja, spajanje je to pripovjednih figura, razina, radnji i sudbina u jednu veliku cjelinu iako se na samome početku to ne čini moguće. Najvažnije jest da za to sjedinjavanje nisu zaslužni sami autori. Takva vrsta pripovijedanja ostavlja nam otvorena pitanja, otvorena mjesta u tekstu, tzv. mjesta neodređenosti kako ih naziva Ingarden. Na čitatelju je tada zadaća da ih konkretizira, čitatelj je taj koji ih povezuje u jednu cjelinu i traži (naposljetku i pronađe) veze među fragmentima i među likovima. Time se dobiva na puno većoj dimenziji, tako je mozaik zapravo do kraja sagrađen. Iako je svaki kamenčić samostalan i cjelovit, svoj pravi smisao i mjesto dobiva tek unutar većega uzorka. Tek se tada zapravo hvata nit vodilja, a time i otkriva smisao cijele priče.

Čitatelju se prvotno može učiniti da ona već spomenuta povijesna linija iskače iz mozaika i narušava njegovu sinergiju. Ti su fragmenti sastavljeni od raznih anegdotalnih citata i odlomaka iz seoske kronike, bez prepoznatljivih odnosa i uz ponekad drastična izvješća koja datiraju iz 16. stoljeća. U njemačkome su originalu pisani arhaičnim izmišljenim dijalektom koji podsjeća na starovisokonjemački, a u prijevodu su na hrvatski vješto transferirani također arhaičnim izmišljenim hrvatskim dijalektom. Fragmenti nam tako recimo govore o „pocsetku godišća 1594. kada dojde čudnovata procesija u Firstenfeld, konyi, voli i puk koji szkakaše i tancaše. Ne postoji konkretna veza između događaja iz povijesti i 2013. godine, ali  ta povijesna pozadina impresivno relativizira aktualna zbivanja i čitatelju nameće ideju da su uvijek postojala loša razdoblja čime se i ovi fragmenti uklapaju u mozaik cijeloga sela, u kolaž svih ljudskih sudbina.

Ponekad se javlja implicitni autor i kao da se miješa među posljednje preživjele koji se „dokazuju u djelatnostima od kojih nemaju koristi“, koji čuvaju kroniku u lokalnome povijesnom muzeju poput blaga u jezeru, a za ateiste zvone crkvena zvona. Autor je očito etnološki obrazovan simpatizer, zainteresiran za mitove, rituale, rodbinske odnose, povratak povijesti i šalu koja se skriva negdje u stvarnosti, što će tek posebno doći do izražaja u njegovom trećem romanu Herkunft. Pripovjedač u trećem licu zapravo poprilično opušteno veže svoju, uvjeteno rečeno, glavnu fabularnu liniju uz pripreme za Anindan. Anna je spaljena, kao što već stoji u seoskoj kronici sredinom 16. stoljeća. Roman, koji se na prvi pogled čini daleko tematski odmaknut od prvoga romana i miljama daleko od svih mogućih aluzija na autobiografski nadahnutu prozu, ipak neodoljivo podsjeća na opis malene zajednice na prostoru neke od zemalja bivše Jugoslavije. Upravo te rodbinske veze, hvatanje za prošlost, druženja i opisi polja kao da su rezultat autorovoga traženja identiteta u alteritetu i njihovoga međusobnog prožimanja te naposlijetku stvaranja hibridnoga identiteta.

Uoči slavlja je poput palimpsesta koji objedinjuje događaje od Srednjega vijeka do danas, ispresijecan bajkama i izvještajima iz kronike. Roman je to o ratu, pljački, podrijetlu, domovini, hobiju, Hitleru, nadi, socijalnoj pomoći i o herojima koji ne mogu uvijek biti heroji, jer eto, ima bitnijih poslova na svijetu. Saša Stanišić kao već iskusan pripovjedač zatvorenoj cjelini ponovno udiše dašak života opisujući njenu ljepotu, tragediju, prazninu i moć. Teško je ovome djelu naći parnjaka. Politički je to upućen, ali istovremeno i neopterećen stilski podvig. Uoči slavlja je djelo posvećeno ljudima, životinjama i prirodi, ogoljeno od iluzija i usprkos možebitnom pretjerivanju – potpuno je istinito. Ovaj je roman slika i preslika svih naših životnih prilika i neprilika, prikaz i sela i gradova i svih sudbina zarobljenih između sentimentalnosti i nostalgije prema prošlosti i onoga paralizirajućeg straha od budućnosti i promjena. U ovu se knjigu svakako preporuča zaputiti na izlet.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *