U ovoj kćerki imate pomalo sina // Radmila Petrović – Moja mama zna šta se dešava u gradovima

beleške sa margine Misli povodom

Nizu pjesnikinja mlađe generacije koje ostavljaju dubok trag svojim zbirkama u okviru zajedničkih nam jezika (Dijala Hasanbegović, Monika Herceg, Jana Radičević – da spomenemo samo neke) pridružila se i zbirkom „Moja mama zna šta se dešava u gradovima“ i Radmila Petrović. Autorica i njeni stihovi dočekani su panegiricima i superlativima, još od prvih objavljenih uradaka na društvenim mrežama i pojave sad već legendarne fotografije pjesnikinje na traktoru. Valja napomenuti da je ovo autoričina treća zbirka, a objavljena je u izdanju PPM Enklava, hvalevrijednoga i entuzijastičkog projekta izdavačke kuće i online časopisa Zvonka Karanovića. Mlada pjesnikinja predstavila se kao pažnje vrijedan autor koja u ovo vrijeme hiperprodukcije i navale u online svijetu, u kojem baš svi pišu poeziju, svojim nastupom možda može pomoći spasiti obraz i kvalitetu iste na virtualnom terenu.


U čemu leži razlog pjesnikinjine popularnosti i činjenice da se njena knjiga čita, čita drugima i pozajmljuje, kako navodi Saša Ćirić u svom osvrtu na ovu zbirku? Riječ je, naime, o svojevrsnoj gorko-slatkoj autobiografiji i lirskim prikazima sudara iskustva sela i grada; lirski subjekt se nalazi na razmeđi seoskih porodičnih sistema sa sekirama i i gradskog urbanog elitizma. Jezik je pritom nebrušen i direktan, nadasve ekspresivnoga i jednostavnog izraza. Izrazito je prisutan konfesionalan karakter ove poezije, pri čemu se ta konfesionalnost razlikuje od uobičajenoga tona takvog tipa. Jedna od dobrih strana ovih stihova jeste u nastojanju da se vlastitom iskustvu podari transcedentalan smisao – uzdizanje do onoga čime oskudijeva palanačka svijest naših krajeva: ljubav, prihvaćanje, razumijevanje. Stihovi ove zbirke su snažni, buntovni, čak agresivni i subverzivni (pjesme poput „Planina u plamenu“, „Srpkinja sam, al’ mi Kosovo nije u srcu nego ti“, „Šuma, plug, jagorčevina“); stihovi koji stilski i tematski možda ne donose tektonske promjene, ali su izraziti podignuti srednji prst ustaljenim vrijednostima i pogledu na svijet. Spomenuti seoski segment identiteta u zbirci je podvrgnut seciranju i prevrednovanju, gdje se ženski subjekt po navici i tradiciji podređuje, gdje je pitanje muškoga nasljednika pitanje časti ili sramote ako ga se nema; jer je „tako uvijek bilo“:

osećam duše ženskih predaka

koje su nastradale od muške ruke

(…)

od svega što sam na svetu mogla biti

bila sam samo žensko, priča Radovanka

pse na selu nikad nismo cenili

a biti žena bilo je gore od psa

Nasljeđu tradicionalnoga lirski glas se buni i opire, te odbija biti još jedna u nizu:

izađite iz mojih pesama!

i vi ste htele samo sinove

koji su vam posle razbijali glave

 

ništa iz muke niste naučile,babe

sve je bilo uzalud

Opiranje ruralnom i patrijarhalnom gdje ljubav i nježnost su suvišni znakovi slabosti te sraz selo – grad, zatim stigma neispunjenog sina; sve to doprinosi samospoznaji, suočavanju sa svijetom unutar i oko sebe. Nekolicina pjesama, u kojima se očituje ukalupljenost svijeta i mentaliteta, zalazi paralelno i u propitkivanje vlastitoga seksualnog identiteta te traumatskog iskustva odrastanja i „postajanja“ ženom. Ovo je izrazita poezija srca, koje ga prikazuje nježnim, ranjenim ali i grčevitim; koja razgolićuje unutarnjost ali i prokazuje i razgrađuje iskustva kolektiva. Radmila Petrović donosi zbirku nadasve aktualnu – gdjekad sa finom ironijom, ponekad obojanu gorkim tonom, u sljedećem trenutku sa lirskom senzibilnošću i nježnošću – iznoseći protest usmjeren prema životu temeljenom na nasilju, licemjerju i patnji; životu koji se temelji na modusu patrijarhalnoga društva:

hej, tata, imaćeš divnu snaju

ta delija devojka zna da puca iz puške

možeš u nebesa da vineš jabuku

 

da, tata, imaćeš snaju iako nemaš sina

vidiš koliko je domišljat Bog

Pri tom, lirsko „ja“ koje je suprotstavljeno drugima (svojoj okolini, obitelji) povezuje se s prirodom, biva dio nje, pronalazeći u njoj utjehu, snagu, zajedništvo, jer u odnosu s okolinom nedostaje bitan segment – razumijevanje:

noću ću hodati sama

biću devojka-hajdučka trava

onakva kakvu nikad ne bi oženio

(…)

sama sam, tata, jer ja sam ljutić-devojka

melem, ako me prisloniš na kožu

a kad me držiš predugo, otvaram rane

 

ja sam sveže bilje, tata, i suvo sam bilje

na tavanu koje čeka da pristaviš čaj

 

samo nikad nisam osetila da sam

majčina ili tvoja dušica

ili kada konstatira da jezikom bilja govore majka i ćerka kad ne pričaju dovoljno.

Tako i u trenutcima kad se nađe u gradu, lirski subjekt je ponovno obilježen nepripadanjem ili barem pokušajem navikavanja na nove uvjete i novu atmosferu; propitkivanjem zraka kojega sada udiše. Džungla na asfaltu probudila je nova čuvstva, potrebu za pripadanjem i ljubavlju. Ipak, dugogodišnji život na selu kao da budi i nostalgiju („Pesmu ne bih nazvala po ulici Požeškoj“).

Na koncu, Petrović je donijela zbirku koja bez padanja u zamke diletantizma, brutalnom iskrenošću, razoružavajućom nježnošću, progovara o sebi i društvu, društvu u kojem se možemo prepoznati – svi mi.

Leave a Reply