Uhvati zeca, Bosnu ili genijalnu prijateljicu / čitalački dnevnik

Citati Misli povodom

Nije krug, nego elipsa, čija je jedna strana bliža uspelosti, veličini, onom kapitalnijem K o kojem povremeno trućam. Da nema petlje poslednje-prve rečenice, rasparalo bi se i ostalo i ostalo bi od romana par prikladnih tropa, ali nije ta struktura jedini kvalitet, nije Bastašić (samo) inženjerka teksta, ima i magije koju u poslednje čitalačko vreme zahtevam.

Ona bi rekla da ne možeš nekoga imati. Ali ne bi bila u pravu. Možeš posjedovati ljude za sramotno malo.

Kada bi mogla, zavukla bi mi se između dvije rečenice kao moljac među dva rebra na venecijaneru, pa bi mi dokrajčila priču iznutra. Sebe bi preobukla u svjetlucave krpe kakve su joj se oduvijek sviđale, produžila si noge, povećala grudi, dodala koji val u kosu. A mene bi iskasapila, ostavila tek poneki pramen da visi preko četvrtaste glave, dala mi govornu manu, prošepala lijevu nogu, izmislila urođeni deformitet tako da mi olovka zauvijek ispada. Možda bi otišla i korak dalje, sposobna je ona za takvu podlost — možda me uopšte ne bi pomenula.

Njeno je ime naizgled bilo bezazleno — sićušna stabljika usred mrtve zemlje. Iščupala sam ga iz svojih pluća misleći da je to ništa. Lej-la. Ali s tom je nedužnom grančicom izronilo iz kaljuge najduže i najdeblje korijenje, čitava šuma slova, riječi i rečenica. Čitav jedan jezik sahranjen u meni, jezik koji je strpljivo čekao tu malu riječ da protegne svoje okoštale ekstremitete i ustane kao da nikada nije ni spavao.

Nesećanje kao lajtmotiv priče u uglastim zagradama čitam kao eho Janjićeve rečenice „Gde su sigurne tačke naše prošlosti, ako ih već nema u sećanjima?”

Oduvijek su mi bili teški ti nečujni nostalgičari i žilavi mjehur u kojem žive svoje bolje, srećnije verzije u nekoj zemlji gdje vazda rastu jagode, a zečevi ne umiru. Zemlji za koju mogu da tvrde kako je bila savršena, jer su nam oduzeli mogućnost da tu tvrdnju provjerimo. — ova istina mi nije bila neophodna

Znala sam je duže nego što sam imala menstruaciju. — žensko računanje vremena!

Život je za Lejlu bio bijesna lisica koja dolazi noću da ti krade perad. Pisati o životu za nju je značilo zuriti u iskasapljenu kokoš sljedećeg dana, bez mogućnosti da ikada uhvatiš beštiju na djelu.

Za mene sjećanje možda i jeste kao zaleđeno jezero — mutno i klizavo — ali se na njegovoj površini s vremena na vrijeme pojavi pukotina kroz koju mogu da provučem ruku i ugrabim jedan detalj, jednu uspomenu u hladnoj vodi. No zaleđena jezera su podmukla. Ponekad uhvatiš ribu, drugi put propadneš i udaviš se.

Osmijeh bez mame bio je bolji nego mama bez osmijeha.

Neko mora da ispriča ovo, makar to bila ja.

Uz sva oprostiva prvoromanska potcenjivanja publike, ova knjiga jeste najavila jarku žensku (književnu) 2019. i naredne i ne dopušta čitanje mimo njihovih plamenova. Uostalom, i onih šest baklji s grba poslednje države bilo je ženskog roda. 

P.S. Svako ko Bastašić poredi s Ferante, bar jednu od njih nije čitao.


Naslovna fotografija: puellasole.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *