Milenko Bodirogić čita se — delovaću vam možda prenadahnuta, ali čitalački dnevnik koji sledi uveriće vas da nisam — kao onaj Andrić kojeg u lamentima traže zabrinuti za dobrobit savremene književnosti. „On nikada nije, kazao je, grlio drveće, ali misli da će mene šuma opčiniti. Tada sam to Rajićevo tobožnje proricanje smatrao tek ekstravagantnošću, a nije prošlo ni dva meseca nakon prvog hodanja kada sam osetio neodoljivu želju da zagrlim jednu bukvu, tridesetak metara visoku, sivopepeljaste kore, čiju sam glatkoću potom osetio na levom obrazu, na dlanovima i na jagodicama prstiju. Voleo sam da grlim i divlje trešnje, ogromne trešnje, za koje nisam ni slutio da postoje, oko čijih je…