
Po šumama i gorama (čitalački dnevnik)
Milenko Bodirogić čita se — delovaću vam možda prenadahnuta, ali čitalački dnevnik koji sledi uveriće vas da nisam — kao onaj Andrić kojeg u lamentima traže zabrinuti za dobrobit savremene književnosti.
„On nikada nije, kazao je, grlio drveće, ali misli da će mene šuma opčiniti.
Tada sam to Rajićevo tobožnje proricanje smatrao tek ekstravagantnošću, a nije prošlo ni dva meseca nakon prvog hodanja kada sam osetio neodoljivu želju da zagrlim jednu bukvu, tridesetak metara visoku, sivopepeljaste kore, čiju sam glatkoću potom osetio na levom obrazu, na dlanovima i na jagodicama prstiju. Voleo sam da grlim i divlje trešnje, ogromne trešnje, za koje nisam ni slutio da postoje, oko čijih je tajanstveno hrapavih stabala nemoguće sklopiti ruke. One su, zbog svoje visine i nesrazmerno malog korena u peskovitom, fruškogorskom tlu, često bile žrtve vetrova. Nikada ih, na sreću, nisam video kako padaju, ali dešavalo se da legnem pored obrušene trešnje, skrhane i polomljene poput broda razbijenog o stene, a naročito tužno je bilo kada se to desi u leto, kada ih zateknem svaljene na zemlju, zelene, sve u lišću, okićene sitnim plodovima tamnim kao venska krv. Hrastove i lipe nisam grlio, jer oni to nisu želeli, a gotovo kao žile stegnute, vitke, bele grabove tek bih dodirnuo, sluteći da je i to previše i da mi ništa više od toga ne bi oprostili.”
„Jugoslavije više nije bilo i čitav svet se izmenio, propao sa njom, a on u taj izmenjeni, propali svet, u njegova stremljenja, nije imao poverenja.”
„Ne dižu se grobovi, kazao je Rajić, ni zbog tela, koje je vatra, voda ili zemlja, ni zbog duše, koja je alfa i omega, već zbog zajednice živih. Izvan nje su bogovi i zveri, a zverima i bogovima grobovi nisu potrebni.”
„To je legalno i organizovano društvo ubica koje ima ogromnu moć, koje ima svoja bodljikavom žicom ograđena lovišta, svoje kuće strave u kojima čereče životinje i krvavim nožem iniciraju nove članove, svoje čeke razasute po svim šumama, svoja uzgajališta budućih žrtava. Oni zabranjuju kretanje šumama u kojima žele da ubijaju. Najpre su ovde, na Fruškoj gori, pobili sve jelene, a sad ih dovlače ko zna otkuda i drže ih u karantinima da bi mogli nanovo da ih ubijaju i to oglašavaju na sva zvona, ničeg se ne stideći, predstavljajući se kao prirodoljupci i zaštitnici životinja. Oni ubijaju sve živo. U njihovom priručniku za polaganje lovačkog ispita pod tačkom trinaest stoji da mogu da ubijaju i pse i mačke. U jednoj debeloj, opskurnoj knjizi o veštini lovstva počitao je, kazao je, i to može da mi citira, doslovno, da ako srna vodi tri laneta najbolje je ustreliti sva tri zajedno sa majkom. I ta majka, kazao je, nije tek omaška. Oni se kamufliraju u dobročinitelje jer srna ne može, po njima, odnegovati tri laneta, a kad je jednom olanila trojke činiće to i ubuduće, pa da bi joj valjda pomogli, kazao je Rajić, u njenom osujećenom majčinsvu, valja je ubiti, i nju i njenu za život nesposobnu lanad. Sve su to, naravno, kazao je Rajić, gluposti, jer oni o životinjama znaju samo ono što je ubici potrebno da zna i to ga podseća, kazao je, na onu Ajhmanovu zainteresovanost za judaizam i njegove frakcije, onaj pokušaj da se gotovo saživi sa jevrejstvom i na gotovo iskreni očaj nad činjenicom da oni, Jevreji, nisu u dovoljnoj meri voljni da mu pomognu da ih istrebi, da ih preseli na Madagaskar koji će biti novi sanjani Izrailj, pristanište od večnog lutanja, gde će se pridružiti egzotičnim lemurima buljavih očiju i izduženih prstiju — kao i sami što su buljavi, rahitični i dugoprsti — i na kojem će ih zasuti bombama ili prepustiti gladi, ili da ih nebeskim ulicama uputi u krematorijume, da nađu svoj grob u vazduhu i u oblacima gde im neće biti tesno.
Lovačke knjige, priručnici i enciklopedije, kazao je Rajić, pune su tobožnjeg znanja o životu životinja.”
„Činilo se da njegovo telo nema dovoljnu masu da bi se spotaklo i palo, već da se kreće kao kad bi se, nekim čudom, plamen sveće, ili kandila, otrgao od upredene pamučne niti i nastavio svoj treperavi, titravi život nezavisno od voska i mirisnog ulja.”
„U Bugojnu je, kazao je Rajić, kao da me nije čuo, nešto pre austrougarske aneksije postojala Hrvatska narodna čitaonica i Turska čitaonica i Srpska čitaonica, a postojala je i Kasina, ili Činovnička čitaonica u kojoj su se mogle naći knjige i novine, ali samo na nemačkom. Ukupan broj članovaovih čitaonica nije dostizao ni trista, jer više od devet desetina stanovništva bilo je nepismeno i živelo je u uslovima gorim nego njihova stoka koja se bar za kasnog proleća, leta i rane jeseni, onda kada nije bilo snega, mogla nadati ispaši, vazduhu i vedrom nebu. Njega, kazao je Rajić, naročito izluđuju ove čitaonice, ta licemerna mesta okupljanja povlašćenih, one su svedočanstvo uporedog, uskogrudog života, jer ovde se nije živelo zajedno, ovde se živelo naporedo, ovde su na istom prostoru tekla različita vremena i kao što je bilo nepojamno da se knjige iz onih jadnih čitaonica pomešaju, da načine jednu oskudnu biblioteku, tako je bilo nemoguće da ljudi ovde, na ovom Skopaljskom polju, dugačkom šest sati hoda, uoče zajedničku sudbinu.”
Kako odmičem, tako se knedla koja će se na poslednjim stranicama preliti niz trepavice zavija u grudima i penje uz grlo. (Rajić komšijama koji su ga devedeseih pretukli u tada još ne preimenovanoj Ulici Bratstva i jedinstva „nije video lica, ali siguran je da ih nije poznavao”.) Epizoda o Korjeniću, s Ćorkanom i pomorandžom, odredila je prvu rečenicu ovog čitalačkog dnevnika. Preduga je da bih je ovde prepisala, i suviše vredna da ne biste samo sa mojim obećanjem njene književno-ljudske lepote otišli na sajt Orfelina i odmah kupili knjigu.
„Nije se moglo nigde bežati, nije se imalo gde, spasa u begu nije bilo, jer svet je bio tako temeljno propao da ga je, valjda, trebalo nanovo graditi.”
„Komuniciraćemo samo sa ljudima koji nas primećuju.”
„Prolazili smo pored malih, ograđenih grobalja na kojima su svi sahranjeni imali isto prezime. Na ponekom grobu video bih natrulu jabuku, dar mrtvima, da im se nađe na onostranom hodanju. Uokolo nije bilo sela, ni kuća, samo beskrajno more suve trave, a viđao sam bandere bez strujnih žica; ljudi su se odavde raselili i neko je odnekud putovao da bi doneo tu jabuku i neutešnost živih spajala se sa neutešnošću mrtvih u tom sagnjilom voću.”
„Srba mi je kazao da je nedavno izašao iz ludnice u Kovinu i da je sada, da je trenutno dobro. Tamo mu, kazao je, uvek nekako iščupaju dušu i posle toga bude prazan i bude mu dobro, ako dobro nije prejaka reč i ako možda nije bolje da kaže, kazao je, da posle toga nađe prividni mir u kome se šćućuri i osluškuje sve dok pneuma ponovo ne oformi onu njegovu dušu za koju ponekad pomisli da je samo sabiralište strahova, kao nekakav limb užasa, i da ničemu drugom ne služi sem da je psihijatri, iznova i iznova, čupaju. Uvek tako misli o njoj, kazao je, o toj svojoj duši, kad ga otpuste iz bolnice, a posle je, kako ona pridolazi i raste, kako je pneuma gradi, posle je zavoli, jer ko bi je drugi takvu, siroticu, voleo, ako ne on. Onda misli da je ona Euridika po koju se uvek vraća i koju mu uvek otimaju.”
„On je voleo samo ono što niko drugi ne može voleti i tako je iskupljivao svet.”
Pročitala sam ovu knjigu dvaput. Jednom da je upoznam, drugi put, nakon skoro godinu dana, da sastavim ovaj čitalački dnevnik. Prvi put je knjiga tražila od mene naročit ritam disanja da bismo se razumele, a sada sam se osećala krivom, kao da prekidam zagrljaj, kad bih oči odvojila od njenih stranica kako bih reči prenela na svoje. Oba čitanja izazvala su pred kraj istu mučninu.
„Nikada ne treba govoriti o drugim ljudima. Nikada ne treba govoriti o sebi drugim ljudima. Nikada ne treba govoriti ljudima o ljudima. Biljkama, životinjama i kamenju može se govoriti o sebi i ljudima. O biljkama, životinjama i kamenju nikada ne treba govoriti ljudima.”
„Njima je zabranjeno misliti utopiju, a to je isto kao da im je zabranjeno misliti. Mišljenje je utopijski poduhvat.”

