
Savka Subotić — izabrani citati
Svaki stil, svaka ornamentika živi svojim osobenim životom samo dotle, dok je živ duh vremena iz kojeg su ponikli. Posle toga menjaju oni opet svoj oblik, dok god se iz tih oblika ne izrodi po sklopu svome nov stil i nova ornamentika, jer su i ljudski duh i njegovi proizvodi podvrgnuti prirodnim zakonima, po kojima se život sastoji iz neprekidnih promena.
U svakom zametku leži smrt. Iz groba se diže nov život. U večitom kolu večitih preporođaja nema ni početka ni kraja. Što je prošlo — više se ne vraća, što će doći — nije bilo — sve je novo i opet staro… U prirodi nema ničega, što bi bilo stalno, osim — promene; ničega što je večito, osim materije i njene snage, koja večito ruši i iz starih oblika stvara nove. Pa tako je i sa ljudskim umom i njegovim proizvodima.
Ne ištem ja, dakle, da naše narodne ženske umotvorine ostanu uvek kao što su bile, jer to nije moguće. Samo to tražim: da se kći ne odreče matere; da se tipska lepota naših narodnih rukotvorina, prilagođena modernom duhu, održi kroz generacije.
***
Sve što postoji u jednom narodu, bilo ono dobro ili rđavo, gubi se i nestaje tek onda, kad se iščupa iz korena.
(„O našim narodnim tkaninama i rukotvorinama”)
Šta je jedan zvuk? Ništa. Jer on dobija značaj tek kroz položaj, koji u melodiji zauzima. Šta je jedan čovek? Zvuku ravan, i on tek dobija značaj kroz položaj, koji u društvu, u kom živi, zauzima.
***
Svaka, ma i najmanja promena, ima svojih uzroka, a ovi opet svoje posledice, ali mi nismo u stanju tok tih sitnih uzroka i njihovih posledica nadaleko pratiti, i zato ih tek onda opažamo, kad se sliju te nam kao jedan veći uzrok i posledica pred oči stanu. Poslednja kap nije uzrok što se puna čaša prelila, nego samo posledica od onog što je prethodilo.
***
Od velikog se veliko ište, a gde samo postolje veličinu daje, to je uzajmljena svetlost, jer trajnu svetlost daju samo lične zasluge.
***
Zakoni duhovnog života nisu različni kod čoveka i ženske, a što se čini neka razlika, to dolazi od razlike u zanimanju kroz stoleća i od višeg školskog obrazovanja. Čovek je slobodan kao ptica u kavezu, može se slobodno kretati u određenim granicama. Tu slobodu pak nije priroda uskratila ženskinju, nego muškarci. Oni su pravom jačega na kuću ograničili delokrug žene. U užem krugu sužava se i duh, i što duže jedan uzrok dela, utoliko mu je i dejstvo jače.
***
Duševni i materijalni narodni proizvodi su kao neka prašuma. Pa kao što je ovde od značaja klima, zemljište i vreme, tako je i sa proizvodima jednog naroda.
(Besede)
U svetu je, eto, danas vazda kopči* za svašta, samo srpska majka još nije rodila sina da pronađe kopču za slogu srpsku. Ali ako nije rodila sina, može roditi kćer, jer već po prirodi je žensko veštije u zakopčavanju i poravnavanju od muškoga.
(Otvoreno pismo „Za srpsku višu devojačku školu u Novom Sadu”)
Moda je na svetu jedini tiranin, za kojeg se ljudi manje-više otimaju da mu ropski služe.
***
Talenat radi za sadašnjost, genije za budućnost, zato talentu njegovi savremenici, a geniju tek njegovi potomci podižu spomenik. Genije je varnica, a talenat barut.
***
Sebičnost nam je milosrđe tako otvrdnula, da smo prema ljudskoj bedi i nevolji gotovo ravnodušni. Al’ kad ih u romanu nađemo, na slici iliti pozornici vidimo, onda nam milosrđe odmekne, možda stoga, što takovi jadnici ne jedu hleba, niti našu pomoć trebaju.
***
Svaki je čovek kovač svoje sreće, veli poslovica. To stoji, al’ samo za one koji su taj zanat izučili.
(„Aforizmi za Srpkinje”)
Ukop kakvog velikaša ili bogataša je za njegovu porodicu tragedija, za sokačku svetinu pozorišna igra, a za liferante vesela igra. — Krajnje je vreme, da se sa tim narodnim ukopima već jednom prekine i da se u živa, a ne u mrtva usta daje. Koliko bi se bednih porodica pomoglo onim novcem, koji se na paradne ukope utroši? O ljudska sujeto, ti i preko groba ideš!
(„Moja poruka”)
*igra reči: kopča = patent, izum, ali i šav

