-
Aleš Šteger – Berlin
Nikada mi se do Berlina nije dogodilo da u ruke uzmem knjigu i unaprijed osjetim da ćemo se slagati. Ali ovaj put je to bilo tako. Možda je do korica, slovenskoga autora ili pak do samoga naslova, ali potom se pri čitanju dogodio takav spoj da već godinu dana opčinjeno (možda i malo zaluđeno) svima pričam o toj knjizi. Pred nekoliko se dana napokon uselila na moje police i ponovno mi našla u rukama, a kako je zaista vrsni primjer suvremene slovenske proze, Berlin je morao doputovati i u moje bilješke. I to unatoč tomu što zaista teško (a zbog toga i rijetko) pišem o onome što mi se svidjelo…
-
Frank O’Hara – Pjesme za ručak
Koprivnički Šareni dućan specijalizirao se za izdanja kultnih, urbanih, utjecajnih a manje poznatih književnih djela. U svojim bibliotekama donosi naslove autora svojevrsnih perjanika literature koja je u otklonu od mainstreama; Kerouaca, Burroughsa, Bukowskog, Sama Sheparda, stihove Loua Reeda, Jima Morrisona, Nicka Cavea, ali i klasike koji idu u domenu drukčijeg a kultnog (Mary Shelley, Bram Stoker, Emily Bronte…) njegujući tako svojevrsni image alternativne, „rokerske”, izdavačke kuće. Krajem 2016. obogatili su svoju policu još jednim značajnim naslovom: Pjesme za ručak američkog postmodernističkog pjesnika Franka O’Hare, u prijevodu Damira Šodana. Riječ je o još jednom hrabrom i hvalevrijednom potezu Šarenog dućana, koji je, očekivano, prošao gotovo nezamijećeno. Znakovito, riječ je o prvoj…
-
Strah i tuga juga – Isijavanje Namika Kabila
Odmah je jasno da smo se u Hercegovini Namika Kabila zatekli u nekoj vrsti Joknapatofe: ukletom prostoru, istovremeno fiktivnom i stvarnom; prostoru bez budućnosti, iako večnom; prostoru punom vode, duhova, sećanja i kuća u kojima oni žive. To što osetimo čitajući je zapravo Jug, ne nužno isti onaj Foknerov, ali onakav koji prepoznajemo kao čistu geografsku surovost, nešto što od čoveka traži da oseti veću povezanost sa jeguljom i raspuklom topolom negoli sa sinom i komšijom. Namik Kabil jeste specifičan pesnik prostora – njegov prethodni i među kritikom dobro prihvaćeni roman Amarcord ticao se izbeglice, čoveka izmeštenog iz jedne zemlje u drugu, njegove dezorijentacije, nesnađenosti, nemogućnosti da postoji u dva prostora odjednom. Na sižejnom…
-
Kuća imama – Kader Abdolah
Radnja Kuće imama Kadera Abdolaha smještena je u Senedjanu, tradicionalnom gradu čuvenom po tkanju ćilima, koji ima dosta sličnosti sa piščevim rodnim gradom, Arakom u Iranu. U staroj i prostranoj kući imama žive poglavari gradske džamije, koji su džamiju i poziciju u njenoj hijerarhiji naslijedili baš kao i samu kuću, pa odatle i uska veza između porodičnih zbivanja i političkih strujanja. Priča počinje u julu 1969. godine, kada Shahbal, mladi budući imam, u kuću donese televizor, kako bi imam i Aga-Djan, glava kuće i donosilac najvažnijih odluka, uživo i u tajnosti gledali prenos prvog slijetanja na Mjesec. Već tada, deset godina prije Iranske revolucije, dok je zastava sa pedeset zvjezdica pobjedonosno u kolonizatorskom…
-
Draga Idžeavele – Čimamanda Ngozi Adiči
„Postoji jedan razlog da se planer zove ženski planer — ako ima menstrualni kalendar. Postoji jedan razlog da se brijač zove ženski brijač — ako ima menstrualni kalendar.” – Lazar Čovs Čimamanda Ngozi Adiči rođena je 1977. godine. Bavi se književnošću i aktivizmom i to dvoje spaja u delima koja pripadaju oblasti nefikcije, odnosno publicistike. Iako su njeni romani u lektiri za studije engleskog jezika i književnosti, popularnost koju danas ima stekla je govorom na konferenciji TED koji je potom pretvorila u knjigu — „Svi bi trebalo da budemo feministi i feministkinje”. O njoj ste na Prerazmišljavanju čitali u više navrata — u tekstu 12 najknjiga 2018. godine, jednom mesečnom pregledu i preporukama 8 knjiga umesto…
-
Istina i druge laži – Saša Arango
Stiže mi, sad već pretprošle godine, ceger sa grbom Sveučilišta u Zagrebu. U njemu „Priče za laku noć za mlade buntovnice”, i još tri knjige. Uz njega, doduše mejlom a ne autobusom, stiže i Milovanova reportaža sa Interlibera. U toj reportaži nije bilo srce Baš Čelika, iako se reči u ovom pasusu nižu kao da jeste, nego napomena da bi bilo lepo kad bih te poklon-knjige pročitala i prikazala na blogu pre ubacivanja u Razmenu. Do danas nije došao red na sve njih, što vam otprilike daje uvid u moj raspored. (Jednom ću napisati zaseban tekst kao odgovor na pitanje zašto verovatno neću pročitati vašu knjigu iako je možda najbolja koju bih u životu…
-
Popodne pisca – Peter Handke
Prvo, najprvije i pre svega (iako kao ne volimo da smo površni) — k o r i c e su prelepe! Radila ih je Sonja Bajić, za koju ste mogli čuti (ako nikako drugačije) zbog knjige „Kakva ženska!”, o kojoj sam već pisala na blogu, a pominjem je i u poslednjem video-klipu na kanalu Knjigoložnica. Zatim, moram da pohvalim uređenje izdanja. Ko god je sa mnom proveo dovoljno vezanih sati razgovora, čuo je šta sve zameram izdavačkim kućama, posebno onima velikih izloga. Jedna od zamerki odnosi se na nepostojanje predgovora, pogovora, biografije pisca. Štampa se koješta u suludim tiražima, a nema se za desetak dodatnih strana koje neće biti katalog edicije, ali će o izdavaču reći…
-
Ulica dobre sreće / Mesec borbe protiv raka dojke
Oni koji nas čitaju od prošlog oktobra, znaju da Mesec borbe protiv raka dojke ima poseban značaj za ovaj blog. Ukratko — da nije bilo redovnih (samo)pregleda, ne bi bilo Prerazmišljavanja. Zato u oktobru za vas prerazmišljavam knjige koje obrađuju temu ‘ženskog raka’. Prvi ovakav angažovani tekst posvetila sam Mirjani Đurđević i njenoj delimično autobiografskoj knjizi „Čim preživim ovaj roman”, koju je napisala pre nego što je mogla biti sigurna da će preživeti. Danas pokušavam da urečeničim utiske o „Ulici dobre sreće”, memoarskom delu još jedne pobednice: Marjam Manteghi. Knjige o raku su nam potrebne. Ne samo zato što je, kako Vladan Desnica piše, za književnost motiv raka ono što je bio motiv smrti, nego i zato što…
-
Lisica – Dubravka Ugrešić
Dubravku Ugrešić ne treba posebno predstavljati: ona je jedna od najcenjenijih među savremenim piscima sa „naših” prostora, njene su knjige prevođene na dvadeset stranih jezika i dobitnica je mnogih nagrada, a poslednju u nizu, ovogodišnju nagradu tportala, dobila je upravo za roman „Lisica”. Čitaocima njenih tekstova na sajtu Peščanik i obožavaocima Štefice Cvek već su dobro poznati Dubravkin britki humor i njen elokventni šarm. Tako i ovde, na relativno malom broju strana (291, ali zaista se čini da ih je manje, a pri kraju knjige želi da ih je više), taj humor i erudicija, udruženi sa osećajnošću, vode čitaoca u predele između našeg sveta i sveta bogova i mitskih bića, odnosno sveta stvarnosti i mašte…
-
Ne morate i vi biti pisac
Ono što je Agata Kristi rekla, da treba pisati i ako ne umemo i ako nam se ne dopada to što pišemo i ako nam se baš i ne piše, istrgnuto je iz konteksta tako da legne svima koji bi knjige trebalo samo da čitaju. Zato ne valja citirati pred bubačima. (Iz istog razloga ne valja poklanjati „Misli velikana” i „Bisere mudrosti” o rođendanima, šta će nam još ta odgovornost u životu.) Nego, to bivanje piscem — Vidite, dogodiće vam se priča. Male su šanse da vam se ne dogodi. Znate onu Pračetovu ideju o idejama koje zuje univerzumima i ‘padaju na pamet’, bilo pužu ili kamenu, polupismenom kočijašu ili lekarki,…